Kad narastem, želim biti sponzoruša

Kažu, znanje je najbolja garancija za svijetlu budućnost. Mater i ćaća su mi uvijek govorili da se primim knjige kako ne bi bila smećar. E, pa danas su smećari daleko iznad većine ljudi. Imaju fin, pošten posao, dobro sad koliko fin, ali je pošten i imaju bogovsku plaću. Odlučiš biti gospodin čovjek i provedeš 5 godina nad knjigama, zanemariš prijatelje, obitelj vidiš tek nekoliko puta godišnje, propustiš Vucine koncerte, jedeš paštetu za doručak, ručak i večeru i onda za nagradu za upornost i trud dobiješ nožni palac u guzicu. Zašto? Objasnit ću ti zašto. Zato što živimo u sjebanoj državi. Džaba ti znanje kad ga nemaš gdje iskoristiti.

Poslodavci ti već u startu poruče da uz životopis dostaviš i svoju sliku, što u prijevodu znači – ako si ružan, zajebi one petice na faksu. Ako nemaš sise, zajebi ih još više…

Studentsko doba je najljepše doba. Naravno da je kad si tada barem mogao raditi preko studet servisa i primati solidnu plaću. Moj savjet ti je da studiraš do 75 da uvijek imaš bar taj studentski posao ili da radiš dok ne zaradiš za nove sise. Ako si žena.

Drugačije ne ide.

Živimo u državi gdje se poslodavcu uvlačiš u šupak do koljena za posao čistačice; gdje se svi razumijemo u politiku, a ni guzicu ne znamo obrisat'; gdje otvoreno kažeš da nemaš što jesti, a Jack Daniel's vikendima na stolu; gdje je dostava pizze brža od hitne i da ne serem više po Lijepoj Našoj, poanta je da se pod hitno moramo snaći za svoju budućnost inače smo na ulici. Mi ružni.

I sad, ako me pitate kako uspjeti u Hrvatskoj, ne znam vam dati pravi odgovor, ali znam puno cura koje su ga našle. Vidite, one su odlučile odmaknuti se od knjige i prestati naprezati svoje moždane mišiće te počele jačati guzne, kako bi bile neka konkurencija među tisućama i tisućama sponzoruša. Da, pričam o sponzorušama. Zašto bismo radile i mučile se kad je lakše privući mladića od 60-ak godina i imati osiguranu dobru budućnost?

I tako ga možeš varati koliko hoćeš, čovjek od starosti ni ne vidi. Dioptrija -6. Malo stisneš zube, podneseš žrtvu, propereš ga vlažnim maramicama i prošetaš ga, ali ga šetaš s Pradinom torbicom. Kakva korist od mladog čovjeka koji te možda može i emotivno usrećiti? Zajebi emocije. Prada je Prada.

Da budem direktna, nisu samo žene sponze. Ima i muških sponzi. Oni izlaze s babama kojima su sise do koljena, koje imaju dijamante oko vrata i 50 mačaka u kući. Njima se isplatilo čekanje princa. One im samo još kupe bijelog konja. Od svih silnih pizdarija, čovjek odluči malo pobjeći od ružne realnosti, svratiš 10 min na Facebook zadržiš se 10 sati. Skužiš da se ni tamo više ne možeš opustiti jer babe komentiraju slike unuka kako će se naladit' jer nisu pokrile (u nekadašnje doba) bubrege, u današnje sise.

Sjetiš se da postoji malo virtualno mjestašce zvano Instagram na kojemu se mogu kačiti i gole slike ako hoćeš jer si tamo prihvaćen kakav god da jesi.

To malo novo utočište mladih dopušta ti da pokažeš sise i da te nitko ne osuđuje jer je to umjetnost. I to je tako lijepo. Tamo nema babe, mame i tate, tamo je savršena prilika da se promoviraš.

Pa gdje bi dospjeli da očekujemo da nam se kupuju sva sranja, da nam se plaćaju računi i sve ostalo samo zato što smo rođene bez privjeska dolje? Zato uzmi stvar u svoje ruke, pod time ne mislim na stvar u muškim gaćama, primi se molitvenika i moli Boga da se desi čudo i da ne budeš na ulici, ili da ti sponzor bude mlad čovjek. Amen.