Zaleđeno prvo tijelo u svrhu kasnijeg oživljavanja

Krionika je postupak čuvanja ljudskog tijela na ekstremno niskim temperaturama do pronalaska lijeka ili metode oživljavanja u budućnosti. Prva osoba koja je podvrgnuta tom tretmanu je profesor psihologije dr. James Bedford. Krionika je izvedena 12. siječnja 1967., nekoliko sati nakon što je dr. Bedford umro od zatajenja bubrega.

„Projekt besmrtnosti“

Krionika je razvijena nedugo nakon izdavanja knjige „Projekt besmrtnosti”. Knjiga je proizašla iz pera fizičara Roberta Ettingera koji je njome bacio bubu u uho svima koji su željeli ostati besmrtnii. Ettinger je prvi neslužbeno ledio ljudska tijela, a prvo koje je naglavice ubacio u spremnik dušika bilo je ono njegove majke. Nakon nje, zaledio je i svoje dvije bivše žene te mnoštvo kućnih ljubimaca.  

Nakon zamrzavanja tijela profesora Bedforda, želja za besmrtnošću postaje sve jača, pa se već 70-ih otvaraju prve krioničke tvrtke. Iako se iz tog zimskog sna još nitko nije probudio, uz reklame da „tehnologija brzo napreduje”, krioničke tvrtke se i danas otvaraju, a možete naručiti zamrzavanje cijelog tijela po cijeni od oko milijun kuna ili samo dijelova tijela za upola manje iznose.

Posljednji podaci govore da je u SAD-u trenutno „zaleđeno” oko 150 ljudi, dok je oko 80 sačuvalo samo glavu ili mozak. Postoji urbana legenda da je svoje tijelo konzervirao slavni Walt Disney, a zaleđenima se pridružio i američki igrač bejzbola Ted Williams.

Postupak smrzavanja

Nakon što je osoba službeno proglašena mrtvom, obavještava se krionička kompanija da preuzme tijelo. Važno je da se nakon smrti održi cirkulacija u tijelu, stoga se ubrizgavaju različite kemikalije koje sprječavaju zgrušnjavanje krvi i oštećenje mozga. Tijelo se zatim stavlja u led i prevozi do agencije za krioniku gdje se odvija drugi dio procesa. Tijelo se rashlađuje do malo iznad temperature leđenja, a onda se krv zamjenjuje sredstvom za konzerviranje organa. U vene se ubrizgava krio-protetktivno sredstvo čiji je zadatak zaustaviti stvaranje kristala leda u organima. Nakon toga se hladi na -130C. Posljednji korak je smještanje tijela u spremnik s tekućim dušikom na -196C.

Problematika vječnog života

Znanstvenici smatraju da je krionika u potpunosti neuspješna metoda očuvanja života. Za početak, to dokazuju činjenicom da se postupak zamrzavanja može obaviti tek nakon što nastupi smrt i da još nikoga nije vratila u život.

Drugi problem je taj što se prilikom hlađenja na ekstremno niskim temperaturama stvaraju ledeni kristali koji su obujmom veći nego sama voda u organizmu, te na taj način razaraju organizam iznutra. Zagovornici krionike ovaj problem nastoje riješiti uz pomoć procesa vitrifikacije kojim se neke od tjelesnih tekućina zamjenjuju kiroprotektorskim agensima kako bi se spriječilo stvaranje kristala. Za sada se taj postupak još nije proveo na ljudskom organizmu, dok je kod manjih organizama bio uspješan.

Tu su i druge komplikacije, kao npr. činjenica da hlađenje na -196C čini tijelo lomljivim poput stakla, pa se postavlja pitanje kako bi se uopće uspješno odledilo tijelo?

Među ostalim, problem predstavlja i činjenica da je u trenutku leđenja organizam mrtav s razlogom te da ga se teško može „popraviti” u slučaju da se uspije odlediti i „oživjeti”. U ovom slučaju, kao i u većini drugih, entuzijasti se pozivaju na slogane krioničkih agencija – „tehnologija brzo napreduje”.

Bezbrojna pitanja se postavljaju na ovu temu, od onih vezanih za sam postupak očuvanja tijela, do onih što bi bilo ako bi se čovjek probudio – bi li zadržao svoja sjećanja, kako bi funkcionirao, kakav bi karakter imao i mnoga druga. U svakom slučaju, za sve koji se užasavaju smrti i imaju oko milijun kuna viška, možda i nije loša ideja, jer ipak – „tehnologija brzo napreduje”.