Hrvatske studije posjetio duh Publija Ovidija Nazona

Na Hrvatskim su se studijima 23. 3. studenti odsjeka za Hrvatski latinitet ujedinili s cijelim svijetom čitajući stihove Ovidijevih Metamorfoza prigodom obilježavanja 2000 godina njegove smrti. Naime, u Francuskoj postoji Festival Européen Latin Grec koji već godinama budi sjećanja na važne osobe antičke Grčke i Rima te djeluje na globalnoj razini. O važnosti i popularnosti događaja najbolje govori rasprostranjenost samog događaja u kojem je sudjelovalo 27 zemalja na 6 kontinenata. 

Mjesta na kojima su se održavala čitanja Ovidija; Foto: Screenshot

Jedna od glavnih inicijatora priključivanja i našeg studija ovoj inicijativi bila je profesorica na Hrvatskim studijima doc. dr. sc. Maja Matasović uz podršku izv. prof. dr. sc. Tamare Tvrtković, koja je dio teksta pročitala na latinskom jeziku i lekt. Zdravke Martinić-Jerčić koja je sve dokumentirala fotografijama i snimkama.

Profesorica Matasović vrsni je poznavatelj rimske književnosti i kulture te smo joj stoga uputili nekoliko pitanja.

U petak, 23. 3. 2018, u jednoj od predavaonica Hrvatskih studija mogao se vidjeti nesvakidašnji događaj. Studenti su sjedili u krugu i čitali Ovidijeve Metamorfoze. Povodom čega su se odlučili na to i na kojim je jezicima čitana?

Inicijativa javnog čitanja Ovidijevih Metamorfoza potječe iz Lyona, gdje se od 2005. godine održava Festival Européen Latin Grec kako bi ukazao na važnost i bogatstvo grčko-rimske kulture te potaknuo mlade da se njome bave i uče o njoj. Ove su godine profesori i zanesenjaci koji ga organiziraju odlučili obilježiti 2000 godina od smrti jednog od najvećih rimskih pjesnika, Publija Ovidija Nazona (umro je 17. ili 18. g. n. e.). Pozvali su ljubitelje klasika da u petak, 23. ožujka (u tjednu u kojem je i Ovidijev rođendan), u cijelom svijetu, od 10 do 11 h po pariškom vremenu, javno naglas čitaju izabrane epizode iz mitološkog epa Metamorfoze. Ono što događaj na Hrvatskim studijima čini posebnim jesu studenti preddiplomskog studija latinskog jezika i diplomskog studija hrvatskog latiniteta. Iako su za događaj saznali tek tri dana ranije, oni su se sami organizirali, dogovorili tko će što čitati i uvježbali svoje tekstove na izvornom latinskom i u hrvatskom prijevodu. Posebno je dojmljivo bilo čitanje epizode o Piramu i Tizbi, pisane u vrlo slobodnom prijevodu hrvatskog pjesnika Dominka Zlatarića s kraja 16. stoljeća.

Metamorfoze su, kao sva rimska poezija, pisane u metru, u ovom slučaju heksametru. Možete li našim čitateljima pojasniti što je to metrika?

Metrika je zapravo disciplina koja se bavi tvorbom stihova. U grčkoj i rimskoj književnosti metar, tj. odnos dugih i kratkih slogova u stihu, predstavlja trag koji nam omogućava da vidimo što je u antici bilo važno pri stvaranju pjesama. Nažalost, teško rekonstruiramo muzičku pratnju koju određeni metri zahtijevaju. Međutim, znamo da posebne vrste pjesništva imaju vlastite metre: tako se epovi, kao Ovidijeve Metamorfoze, pišu u daktilskom heksametru. To je metar za uzvišene pjesme o bogovima i junacima, za važne povijesne događaje određenog naroda: zanimljivo je da ga Ovidije koristi kako bi ispričao većinom ljubavne, a ne ratne ili slavne dogodovštine besmrtnika i smrtnika.

Metamorfoze spadaju u najveća i najznačajnija Ovidijeva djela. Kako su one utjecale na književnost (i društvo) kasnijih razdoblja poput srednjeg vijeka, renesanse, čak i novog vijeka?

Metamorfoze su ep koji u 15 knjiga pripovijeda preko 250 različitih mitova u kojima postoji neka pretvorba (obično ljudi u životinju ili biljku), i to po principu beskonačne pjesme: svaka je priča na neki način povezana sa sljedećom, i tako od stvaranja svijeta iz Kaosa do Cezarove smrti i pretvorbe u zvijezdu. To je djelo srednjovjekovnoj i renesansnoj Europi bilo jedan od glavnih izvora za poznavanje antičkih mitova: čitalo se u školama, latinsko se pjesništvo podučavalo imitiranjem njegovih stihova i tema. Budući da Ovidije koristi različita izražajna sredstva – vizualna, retorička, elemente epa, komedije i tragedije – rezultat je nebrojeno mnogo umjetničkih djela (ne samo književnih, nego i slikarskih, kiparskih, muzičkih, a u najnovije doba i filmskih) inspiriranih nekom od priča. Piram i Tizba su, primjerice, preteče Romea i Julije, a cijela europska kultura temelji se na poznavanju Ovidijevih mitova, od kojih su neki već poznati i na razini simbolike, čak i onima koji ne poznaju izvorno djelo. Primjerice, Narcis je prototipski umišljenik, a mit o njemu je najbolje poznat upravo iz Ovidijeva djela.

Po čemu nam je važan Ovidije i zašto ga ljudi i dandanas tako poštuju? Što to toliko intrigira kod njega da ga se čita već 2000 godina?

Ovidije je antičkim mitovima dao besmrtnost: dovoljno je spomenuti Europu, Orfeja i Euridiku, Ikarov let, Jazona i Medeju… A to je učinio na nevjerojatno pitak i zabavan način. Metamorfoze možete uvijek početi čitati od bilo kojeg dijela i prestati s čitanjem kad vam dojadi, i tako se stalno vraćate onim pričama koje vas trenutačno zanimaju. Međutim, Ovidije nam je ostavio puno više djela od tog mitološkog epa. Ostavio nam je vrhunac razvoja rimske ljubavne elegije: zabavne i ponekad nepristojne pjesme o zavođenju za muškarce i žene, sa savjetima o šminkanju i o tome kako se izliječiti od nesretne ljubavi. Napisao je, između drugih djela koja bi bilo previše nabrajati, dirljive tužaljke iz progonstva čovjeka koji je bio savršen primjer bezbrižnog i bogatog Rimljanina. Iz nepoznatog razloga car August ga je 8. g. n. e. prognao na još većinom barbarsku obalu Crnog mora, u današnju Rumunjsku, gdje je desetak godina kasnije umro. Vjerojatno baš ta zagonetka, da ne znamo što je skrivio, u kombinaciji s time da znamo koliko je patio i koliko se želio vratiti, dandanas privlači ljude. Dapače, Ovidije je u europskoj kulturi živ do tolike mjere da mu je pred par mjeseci, 14. prosinca 2017, (također u spomen dvije tisućite obljetnice njegove smrti) Gradsko vijeće grada Rima, na prijedlog pokreta 5 Stelle, opozvalo progonstvo.

Može li mladi čovjek i dandanas učiti od Ovidija?

Čini mi se da su i naši studenti ovom brzinskom organizacijom čitanja njemu u čast dokazali koliko je Ovidije i danas privlačan i koliko pozitivno djeluje na ljude. Kod njega uvijek možete naći neki dio koji će vam izmamiti osmijeh na lice. Mladi ljudi od njega uče mnogo o temeljima europske kulture, o motivima koji će se provlačiti kroz ljubavno pjesništvo svih naroda sve do suvremenog stvaralaštva, o osjećajima koji prate čovječanstvo u svim razdobljima i na svim kontinentima. Osim toga, kod njega se može vidjeti i kako se unutar zadanih granica može duhovito provocirati autoritete, kako se mogu propitkivati zakoni društva i postupci pojedinih osoba, a da nikad ne izađete iz zamišljenog okvira svijeta umjetnosti u kojoj stvarate. Ovidijeve poruke nisu uvijek doslovne i na prvi pogled očite: to je ono što ga čini velikim i uvijek zanimljivim umjetnikom.

Po zanimanju ste klasični filolog. Zašto je po vašem mišljenju važno da i danas mladi uče i poznaju klasične jezike poput grčkog i latinskog? Što biste im poručili?

Djelomično se važnost vidi iz svega dosad rečenog o Ovidiju. On je dio kulture koja je oblikovala europsku civilizaciju i bez poznavanja tih temelja zaboravljamo tko smo, kakvi smo i odakle dolazimo. Važno je i tu kulturu doživjeti na jezicima na kojima je nastala, inače se gube nebrojene igre riječima, uzvišenost izraza koji nikada nisu korišteni i melodioznost poezije. Učenje tzv. mrtvih jezika (iako se latinski danas u mnogim zemljama i dalje govori u krugovima zaljubljenika u taj jezik, a probija se čak i na Facebooku kao jezik međunarodne komunikacije) podučava nas logičnom razmišljanju i traženju veza između raznih jezika, književnih i ostalih umjetničkih djela. Antička nam književnost također pokazuje teme i motive koji se razrađuju sve do danas: npr. odnos obaveza prema društvu i obaveza prema obitelji tema je još kod Homera. Kroz antičku književnost vidimo npr. i kako se civilizacija nosi s problemima promjene političkih sustava, s upoznavanjem drugih kultura i prihvaćanjem tuđih stavova. U njoj nalazimo i neke od najplemenitijih poruka čovječanstva: ona je omogućila visoko obrazovanom sloju da poznatim jezikom i učenim argumentima prihvati kršćanstvo i tako zauvijek promijeni svijet. Upravo ta prilagodljivost, kao i osjećaj bliskosti s jedne, a mnogo neodgovorenih pitanja s druge strane, čine antičku književnost i danas i neodoljivom i korisnom, a ona nas uči da uvijek težimo dalje i tražimo više i da neprestano propitkujemo svijet oko sebe.

– Povodom obilježavanja Ovidijeve smrti napamet mi je palo nekoliko riječi koje bi najbolje opisale ovoga svestranog pjesnika – tako star, a tako mlad. Ovidije, iako je živio puno prije nego mi, zaokupljen je temama koje se tiču i suvremenih ljudi. Ljubav, svoju nepresušnu inspiraciju, osobni svijet, unutarnje boli savršeno je ukomponirao u metričku strukturu. Ono što me najviše oduševljava kod Ovidija je to što se ne suzdržava ogoliti dušu, otvara vrata osobnoga života svakome čitatelju. Time pokazuje da je čovjek kao i mi, pritisnut životnim nedaćama, zanesen ljubavnim iskricama. Smatram da je ovoga pjesničkog virtuoza svakako vrijedno čitati, što zbog vrijednosti djela, što zbog shvaćanja da antički ljudi nisu nešto daleko, strano, nego nešto svevremensko i inspirativno. – rekla je Sanja Gudelj, studentica 3. godine latinskog jezika i povijesti.

– Jedno predivno iskustvo za studenta latinskog jezika, a ujedno čast budući da se manifestacija održala na svjetskoj razini te će se moći čuti kako je Ovidije preveden na hrvatski jezik. Ovaj događaj dokaz je kako je Ovidije bio važan rimski pjesnik, ali također koliko je velik utjecaj imao na ostale pjesnike iz različitih doba književnosti i drugih vrsta umjetnosti. – riječi su Ivane Kovačević, studentice 3. godine latinskog jezika i filozofije.

– Ovidije je jedan od najznačajnijih rimskih pjesnika, a ujedno i moj najdraži. Rekla bih da me kod njega najviše fascinira to što nam daje vjerodostojan uvid u svoje osjećaje i stavove kroz svoja djela. Mislim da je ovaj događaj bio samo mali znak pažnje i zahvale za tako velikoga čovjeka. – istaknula je Ivana Dedić, studentica 2. godine latinskog jezika i filozofije.

Koliko god se trudili, nemoguće je zanemariti Ovidijevu ostavštinu. Njegova drskost, genijalnost i bunt golicaju maštu stoljećima nakon. Čitajući Romea i Juliju čitamo renesansnu verziju Pirama i Tizbe. Čitajući njegove ljubavne pjesme, osjećamo kako su naši privatni osjećaji dobili neku živu dimenziju, prešli iz srca na papir. Okušao se u drugim disciplinama, no nisu ga išle jer što god bih pokušao reći, ispalo bi stih. Zamišljajući i čitajući njegove Tužaljke možemo osjetiti bol napuštanja uzljubljenoga rodnoga kraja. Oživljava i čini događaje koji su se zbili pred više od 2000 godina tako realnima i poznatima. Nije lako zamisliti da se radi o čovjeku koji je bio stvaran jednako koliko i mi, kojeg su brojni prijatelji napustili kad je bio prognan. Slika njegove uplakane žene koju opisuje para srce i danas. Ostavio nam je breme veličanstvene književnosti koje je Europa nosila ponosno tolika stoljeća. Zar ćemo ga sad zaboraviti?

Ovdje možete poslušati ulomak iz Ovidijevog djela Tristia kako se doista pjevala pred 2 tisućljeća: