Zašto su Matiju Babića izostavili iz Avengersa ili kako je referendum izvukao komplekse na površinu
S jedne se strane nalazi ksenofobični 28-godišnji kvartovski cuger koji živi sa starcima i vrhunac tjedna mu je otići na Dinamovu tekmu protiv Hrvatskog dragovoljca sa svojom ekipom petnaestogodišnjih pubertetlija i glasno filozofirati o antihrvatstvu onih jugočetnika i komunista, a s druge ultraliberal koji u svrhu tolerancije prihvaća tuđe stereotipe i dao bi guzice samo da ga se stavi u prve redove povorke ponosa kako bi bio opće priznat kao borac za prava manjina, pacifist i moderno osviještena ličnost, a koji u isto vrijeme niti ne zna definicije navedenog
S jedne se strane nalazi ksenofobični 28-godišnji kvartovski cuger koji živi sa starcima i vrhunac tjedna mu je otići na Dinamovu tekmu protiv Hrvatskog dragovoljca sa svojom ekipom petnaestogodišnjih pubertetlija i glasno filozofirati o antihrvatstvu onih jugočetnika i komunista, a s druge ultraliberal koji u svrhu tolerancije prihvaća tuđe stereotipe i dao bi guzice samo da ga se stavi u prve redove povorke ponosa kako bi bio opće priznat kao borac za prava manjina, pacifist i moderno osviještena ličnost, a koji u isto vrijeme niti ne zna definicije navedenog
Napomena: ova kolumna dotiče se referenduma te kao takva nema veze s LGBTQI populacijom
Tako mi lijevog jajeta, pridružujem se
Čak sam se i ja u Litvi uplašio da će s prvim prosincem i konačno biti završena referendumska parada, brisanje ljudi iz vlastitih života, odnosno Facebooka, samo zato što su se usudili javno izjasniti za jednu od dviju opcija. Da će prestati međusobna vrijeđanja i omalovažavanje, prvenstveno sa strane koja, eto, zagovara toleranciju i poštivanje tuđeg mišljenja i bilo kakvog opredjeljenja. Da će se ljudi vratiti svojoj svakodnevnoj i najudobnijoj rutini gutanja govana, lizanja ostataka na tanjuru i psovanja u vlastita četiri zida.
Posljednje je svakako najveći fenomen u zemlji ratnika i znanja – dok čizma neprestano gazi naša nevina tjelešca mi izrugujemo svaki pokušaj za promjenom od strane nekih tamo marginalaca, smijemo se iz svojih fotelja klaunima poput Ivana Pernara kada se poput tetkice baca ravno u naručje murjaka, a u isto vrijeme trljamo dlanove na wc školjki snivajući o revoluciji i zamišljajući „kako bi ja to“, a nitko ne mrda prstom i alibi je uvijek isti: samo neka netko krene i evo, lijevog mi jajeta, pridružujem se. Ali onda je problem što je to tamo neki opskurni lik pod maskom ili neki pederko što tvrdi da je daleki srodnik onog što je 1928. godine bio ranjen u Beogradskoj skupštini uz bok Stjepana Radića.
Biti PROTIV ravno je rušenju Bastille
Ostavit ćemo po strani sam referendum jer je do sada o tome, hvala višoj sili, izudaran nepovratan broj tipkovnica. Ostavit ćemo i ono što se događalo prije samog referenduma, ostavit ćemo kampanju, i onu suprotstavljenih strana i onu koju su pristrano vršili svi od imalo zastupljenih medija u ljudskoj svijesti, kršeći osnovna novinarska (jer su ljudska odavno i izgubili) načela obavljajući prljavi posao u ime tko zna koga i čega. To znači da ćemo ostaviti falsificiranje transkripta jedne strane i dominiranja i poticanja u ime druge.
Ostavit ćemo i zadrte babe na selima koje vjeruju jedino muškarcima u haljinama, ostavit ćemo i one nešto mlađe i obrazovanije koji nažalost još uvijek nisu shvatili da su to samo muškarci u haljinama, a ostavit ćemo, napokon, i mlade dupelisce, samouvjerene Don Quijote kojima iz kutija za doručak pahuljice u obliku slova padaju u tanjur tvoreći pojmove poput liberalizma, egalitarizma, pacifizma i demokracije, što god isti značili, je li? Ali, čuli smo ih negdje na televiziji, čuli smo da ih upotrebljavaju na Filozofskom fakultetu, da su ih koristili još i oni tamo u pohodu na Bastillu i naša je dužnost povesti Sancha Panzu i pohitati u rušenje onih pavelićevaca, o kojima također bruje posljednjih tjedana pa mora da je istina.
Nova definicija tolerancije
Ali, ne. Nije završilo. Moj strah je bio sasvim neopravdan. Priznat ću javno, bilo je malo djetinjasto razmišljati na taj način. Vjerovati da će Hrvati prestati trubiti o nečemu tako nezaobilaznom poput definiranja bračne zajednice jednako je hipotezi o Severininoj nevinosti prije Indexove objave njena uratka. Eto, tu smo. Index! Ne brinite, vi koji se smatrate najvećim borcima za gay prava, heteroseksualci, slobodoumni građani i europejci. Bitka se nastavlja. Vaš mesija je stigao, u obliku Matije Babića, nepravedno zanemarenog Avengera. Vinuo se visoko iznad svih oblika mržnje, etiketiranja, netolerancije, nepristranosti i zadrtosti, do koljena potukao Kantovo prazno filozofiranje o moralu i ukazao se vama, nevjernicima, baš kao Gospa u Međugorju vjernicima. Tu je da vas obrani od reinkarnacije Hitlera u srednjovječnoj ženi, od redefiniranja klerofašizma i te nadaleko zloglasne institucije braka. Pri tome je, u skladu sa svojim svjetonazorima, izrazito pristojan, uljudan i civiliziran u svom pristupu.
Bračna zajednica Matija Babić
Iz šireg i konkretnijeg rakursa više je nego očito kako je riječ o klasičnom problemu tzv. kompleksaša. Vidite, vi želite biti veliki europejci, smatrate da tu istu Europu boli dupe kako će se izraziti tamo neki Balkanac na tamo nekom referendumu, smatrate da ćete time biti priznati u svijetu, smatrate da time svi skupa skačemo nekoliko stoljeća u vis, a u isto si vrijeme ne priznajete koliko ste i sami mali, skupa sa svojom zemljom i ne priznajete da zapravo niste dio velike scene, jer se ona za isto priprema već stoljećima. Pljunite si u lice i prihvatite da ste upravo vi, koliko god tvrdili suprotno, izmanipulirani.
Nismo spremni za ćirilicu, nismo spremni za društvo potpune homoseksualne slobode. To je činjenica i prihvatite to jer još nismo tamo, dok god ne počistimo pred svojim pragom, a tek onda možemo podignuti glavu i virnuti što se događa u pravome svijetu. Stoga, umjesto takvog nasilnog pristupa, kompromisi bi trebali biti očiti. Ali ispada prezahtjevno za kolektivni mozak Hrvata, pa čak i ovih pojedinačnih intelektualno nadmoćnih koji vide jedinu istinu. Kompromisi se nameću sami. Je li, umjesto konkretnog pristupa ćirilici, bilo moguće unijeti odredbu prema kojoj bi se ona mogla plasirati kroz desetak godina kada konačno dođu druge, normalnije generacije, a ožiljci prošlosti zacijele i nestanu? Je, moglo se, da se htjelo.
Čak i mimo postojećih zakona, a najbolji je dokaz Lex Perković. Nije li se istospolna zajednica mogla nazvati bilo kako drugačije nego brakom? Nazovimo je Matija Babić i odajmo mu počast. Malo pameti nije na odmet. Očito je kako je ljudima definicija nečeg što se danas nameće kao zajednica muškarca i žene bitna pod tradicionalnim imenom braka, pa zašto onda ne bismo imali zajednicu Matija Babić, s jednakim pravima, ali pod drugim imenom. Međutim, zadojenost je tolika da bi se i to smatralo kršenjem nečijih prava. Jest, i to se moglo, a i na sreću svih onih koji su bili toliko žustri protivnici referenduma to se i dogodilo.
Pukom slučajnosti, Vlada je kompromis o uređivanju istospolnih zajednica već imala u vidu, a nacrt Zakona o životnom partnerstvu koji je izjednačen s brakom u svemu osim u posvajanju djece i nazivu institucije osvanuo je baš ovih dana na internetu te će 6. 12. biti pokrenuta i procedura u Saboru. Nadam se da vaš borbeni osjećaj neće splasnuti u saznanju da je spomenuti nacrt donesen već 4. 11., a nitko o tome nije niti riječ rekao, ali su vas, sasvim paradoksalno, slali u boj u boj.
Umjesto da su nesuđeni Avenger i njegove fantasy ovce lijepile kukaste križeve po hrvatskoj zastavi, trubili o zadrtosti i pozivali klerofašizam, mogli su istražiti navedeni nacrt, pogotovo ako uzmemo u obzir da je isti krenuo u rad početkom prošlog mjeseca. Ili to Matiji Babiću i sličnima niti nije bilo u interesu?
Je li se moglo kompromisima riješiti spomenute probleme? Jest, svakako. Ali tada građani ne bi bili razjedinjeni besmislenim „problemima“, mediji ne bi igrali toliko značajnu ulogu, a sve bi oči iznova bile uprte u vladajuće.
A HDZSDP i dalje jaše
S druge strane, građani su još jednom, uslijed buđenja ekstremizma kao jedinog rješenja u vlastitim glavama, pokazali svoju glupost.
S jedne se strane nalazi ksenofobični 28-godišnji kvartovski cuger koji živi sa starcima i vrhunac tjedna mu je otići na Dinamovu tekmu protiv Hrvatskog dragovoljca sa svojom ekipom petnaestogodišnjih pubertetlija i glasno filozofirati o antihrvatstvu onih jugočetnika i komunista, a s druge ultraliberal koji u svrhu tolerancije prihvaća tuđe stereotipe i dao bi guzice samo da ga se stavi u prve redove povorke ponosa kako bi bio opće priznat kao borac za prava manjina, pacifist i moderno osviještena ličnost, a koji u isto vrijeme niti ne zna definicije navedenog. I, ukoliko ste žustro izabrali iti jednu od ove dvije opcije, smatrajte se prevarenim, blago rečeno. Možda je jedini oblik borbe bojkotiranje njih i njihovih dimnih zavjesa. Poklapa li se to s već spomenutim nacrtom?
Jer, što se u to vrijeme događa iza kulisa? Dok vi jebete mater onom četniku, a on vama lijepi kukaste križeve na čelo, koalicija HDZSDP i dalje igra glavnu ulogu, ali uz novu aktericu u Željki Markić. Ona će sada zagrebati dublje u politiku, što joj je omogućio sam HDZ i ishod referenduma. Desnica je podijeljena, a HDZ još slabiji jer ljudi u Željki Markić vide novu zvijezdu Danicu na hrvatskom stijegu. I eto ti ga, Zoki se još jednom uspio zguzit' i vratiti makar malen postotak izgubljenog jer su kvaziliberalčići i umišljeni borci za ljudska prava potrčali ravno pod suknju Jovanovića i ekipe kako bi se skrili od najezde povampirenih ustaša koji već marširaju na Markov trg s visoko podignutom desnicom.
Više od bezbroj razloga zašto ne vjerovati vašoj „borbi“
No zašto ste vi tek umišljeni borci za ljudska prava, isprdak liberalizma? Razloga je, za početak, i krenut ćemo matematički korektno, oko 190 milijardi. Toliki je u kunama javni dug što su ga natankale ranije vlade pa nastavila i ova. Razloga je, zatim, preko 355 000 u nezaposlenima, od čega preko 50% otpada na mlade, odnosno one do 25-e godine života. Sutra ćete se i vi naći u toj situaciji, a za dobrodošlicu vašem djetetu u hrvatski svijet doći račun od nekih 45 000 kuna. Razloga je, nadalje, 10 000 ako brojimo one čudne bradate, sakate, smrdljive i neugledne ljude u kutijama na glavnim trgovima diljem Hrvatske koji vas žicaju kunu. Razloga je, a točan broj joj zna opet samo ona viša sila, u broju lažnih branitelja, ratnih invalida i profitera. Razloga je, konačno, i to je iznad svake matematike, a opet novi aksiom utemeljen od strane naših političara i svih koji su se o politiku omirisali, nešto čemu niti imena nema, a odnosi se korumpiranost i nesposobnost, za sve osim krađe i podčinjavanja vlastita naroda, svake od dosadašnjih vlada. A tko je uopće mogao pomisliti 2009. da će Ivu netko nadmašiti? A kad ono Zokijeva garnitura zagrabila gdje ni Bog ni bog vidjeli nisu.
Razloga je, prebrojite koliko, a oni će i dalje rasti dok ćete vi plakati nad time kako je najveće ukidanje ljudskih prava u ovoj državi nemogućnost uvođenja istospolnog braka. Čak su se i sami homoseksualci, čija je ukupna uloga u ovome bila otprilike jednaka kao i Petra Krpana u osvajanju bronce '98-e godine u Francuskoj, ogradili od ovog referenduma kao nečeg presudnog u njihovoj egzistenciji. Stoga, nevjerojatna je energija koja je uložena da bi se tu, u mnogočemu zaista zakinutu grupaciju ljudi, a s druge strane u znatno boljoj situaciji od većine, iskoristilo za raznorazne maliciozne ciljeve poput etiketiranja čitave nacije ustaškom.
Da bi se, na temelju jednog insceniranog i uopće nebitnog referenduma, Hrvatska i narod nastavili obmanjivati lijepljenjem fašističkih stigmi na njihova čela dok u istoj godini u Francuskoj, Velikoj Britaniji i nekoliko gradova Poljske ljudi protestiraju protiv istog.
Tako da, Babiću moj, malo si se zajeb'o, zato te i nisu uzeli u film o superjunacima – ovdje sve govori u prilog da je takozvana većina ovaj put na gnjusan način sustavno i uz punu podršku potlačena od takozvane manjine.
Konzervativci drže glavu u pijesku, ali su barem dosljedni u tome
Tako da je jedina riječ za ono što vi volite nazivati aktivizmom i glasnom potporom gay populaciji zapravo ništa drugo nego hipokrizija, gospodo. S jedne strane govoriti o toleranciji, a pljuvati na svakoga tko ne misli poput vas i kategorički tvrditi da je riječ o fašistu? Govoriti o pravima ljudi, a silovane žene Vukovara godinama ne mogu dobiti odgovor od ministrice Pusić koja ih je jednom prilikom i javno ismijala? Govoriti o pravima ljudi, dok oni kopaju po smeću, a vi ih šutate nogom u dupe? Govoriti o pravima ljudi dok dobivamo otkaze da bi rođo upotpunio mjesto? Govoriti o tome, a šutjeti na konkretne probleme ove države.
Lako je, gospodo, generalizirati o pravima ljudi jer je nešto u trendu. Vi niste borci ni za čija prava dok ne izjednačite sve ljude, a ne samo one koji su drugačijeg seksualnog, rasnog ili nacionalnog predznaka od većine. Vi govorite o diskriminaciji, a smatrate da je privilegija biti diskriminiran? Lako je i sjediti u svojim klupama na Vernu, u svojim vilama ili bilo kojem udobnom stanu, studentskom domu ili kući, samozadovoljavajući se na vlastitu osviještenost dok vani skapavaju i traže pod kojim mostom ove zime izbjeći snijeg. Govorite o manipulatorima, a sami ste izmanipulirani. Govorite o ovcama, a mekećete na svaki mig demagogije. Zakinuti radnici za vas nisu manjina. Odbačeni branitelji za vas nisu manjina. Podcijenjeni profesori za vas nisu manjina. Radnice DTR-a za vas nisu manjina.
Samo vi i dalje, gospodo. Zaokružili ste protiv i o tome prepričavajte još godinama, a mi ćemo svi skupa i dalje tonuti, ne zbog toga što je prošao potpuno irelevantan referendum već zbog toga što su upravo vama glave u pijesku. Možda je od druge strane to i za očekivati, ali ona se barem i dalje bori za ono što zaista i zastupa, bez ikakve krinke kroz relativiziranje pojmova.
