Zašto se trebamo ugledati na Joška Gvardiola? Zdravi obiteljski odgoj i skromnost ključ su svakog uspjeha

Naslovnice većine hrvatskih, ali i svjetskih medija puni mladi, perspektivni i pomalo samozatajni Joško Gvardiol. Uspon 20-godišnjeg braniča Hrvatske nogometne reprezentacije zaista je nevjerojatan, a njegova priča može poslužiti kao idealan ogledna šablona svakom roditelju koji u svom domu ima mega talenta u sportskom, intelektualnom ili bilo kojem drugom smislu. 

Ovo nije hvalospjev, ovo je samo primjer iz kojeg se iščitava da su zdravi obiteljski odgoj i skromnost ključni za uspjeh.

Skromnost i upornost na primjeru Joška Gvardiola

Možda će netko ovo nazvati patetikom i preuveličavanje, no mene osobno Gvardiol fascinira u svojoj dozi skromnosti. Način na koji priča, iznosi razmišljanja, odaje dojam da, iako ima 20 godina, još uvijek u njemu čuči onaj neiskvareni dječak sa zagrebačkih Srednjaka.

Moj tata je ribar. Uglavnom sam jeo srdele, volio sam jesti puno ribe i zato sam ovako lijep, visok i jak. I puno sam vremena provodio na moru u Novigradu, baš mi je lijepo s bakom Milkom i djedom Zvonom. Mama ima svoj vrt i mir. Ima sada neke domaće cikle pa mi hoće poslati. Mama se, dok smo odrastali, bavila sestrama, a tata se brinuo o meni. I da, mama je bila stroža - ovako je Gvardiol govorio o svojoj obitelji, prenosi Story.

Joško je javnost osvojio još 2019., kada je, nakon nastupa za prvu momčad Dinama, kući otišao tramvajem. 

Bilo mi je neugodno pitati suigrače da me voze, nisam bio toliko dobar s njima. Moji su bili negdje na putu pa sam išao tramvajem. I tamo su me uhvatili navijači - prisjetio se Gvardiol.

Uz svoj neosporan talent, Gvardiol je još kao tinejdžer trenirao više puta na dan, po nekoliko sati. Jednom prilikom je čak htio i odustati od nogometa, no na sreću svih Hrvata, brzo je odustao od te ideje.

Skoro sam odustao od nogometa zbog tadašnjeg trenera. Dolazio sam na trening s voljom da bi me tamo netko ponižavao. Problem je bio i taj što sam imao popodne nastavu, a trening je bio predvečer. Tata me tada čekao ispred škole, jeo sam sendvič u autu jer nisam stigao večerati. Dođem na trening, tamo bude doslovno sve i svašta pa onda dođe utakmica, a ja ne igram. U tim trenucima sam izgubio volju. Davao sam svoj maksimum, ali očito nije bilo dovoljno da odradim barem 45 minuta. 

Odgojni proces na primjeru Joška Gvardiola

Već kada je riječ o nogometu, napomenut ću kako u povijesti Hrvatske postoje brojni drugi talenti od kojih se mnogo toga očekivalo, vjerojatno i više nego od mladog Gvardiola. Ne želim poimence prozivati, niti je to tema ovog teksta, ali definitivno treba naglasiti kako tih talenta više nema niti na mapi, a razlog su megalomanska razmišljanja njihovih roditelja. Na Joškovu sreću, njegov otac je zadržao zdravi razum te je pustio da se njegov sin, u fizičkom i mentalnom smislu, razvija uvjetno rečeno na domaćem terenu, u redovima zagrebačkog Dinama.

S 15 godina, bili smo u Rovinju na turniru. Došla je ponuda od Inter Milana, ali jednostavno mislim da s 15 godina to nema smisla. Lijepo je kada dođe takva ponuda, ali moraš biti realan, s 15 godina nemaš što raditi u inozemstvu- rekao je jednom prilikom Gvardiol, za vrijeme gostovanja u Podcast Inkubatoru.

Ova, ranije navedena izjava Joška Gvardiola, primjenjiva je i na druge sfere života. Roditelji vrlo često forsiraju talente svoje djece, zaluđeno odlučuju umjesto njih, prerano ih guraju u vatru, djeca "izgore" i potom slijedi ona dobro nam poznata floskula - mogao je samo da je... Dakle, da je Joškov otac u datom trenutku odlučio pustiti svog sina u redove moćnog Intera, tko zna kako bi se njegova karijera naposljetku razvila. 

Ključna misao ovog teksta glasi da nikada, ali baš nikada ne treba preskakati stepenice razvojnog puta. Primjerice, ako je netko hiper nadaren za matematiku, zar to znači da takvo dijete treba preskočiti srednjoškolsko obrazovanje i odmah upisati fakultet? Ovdje je povučena paralela između obrazovanja i sporta, no isti princip vrijedi i u čitavom procesu odrastanja.