U iščekivanju ZET-a studenti dočekali Godota
ZET se još nedavno glupavo neopreznim iskazivanjem podataka na svojoj stranici hvalio kako godišnje preveze gotovo 300 milijuna putnika uz zaradu od oko 320 milijuna kuna. Matematika opet pomaže pri zaključku kako je to u prosjeku malo više od kune po osobi, odnosno da se velik broj ljudi šverca zbog previsoke cijene karata i da bi očito jednako zadovoljavajuć rezultat po ZET bio i da je cijena karte jedna kuna.
ZET se još nedavno glupavo neopreznim iskazivanjem podataka na svojoj stranici hvalio kako godišnje preveze gotovo 300 milijuna putnika uz zaradu od oko 320 milijuna kuna. Matematika opet pomaže pri zaključku kako je to u prosjeku malo više od kune po osobi, odnosno da se velik broj ljudi šverca zbog previsoke cijene karata i da bi očito jednako zadovoljavajuć rezultat po ZET bio i da je cijena karte jedna kuna.
Obistinile su se i prve prognoze snijega za vikend, bake pletu debele čarape za zimu, Cristiano Ronaldo je dobio Zlatnu loptu, Karamarku se nos produžio za koji centimetar, a čini se da je osvajač Eurojackpota Branko Šegon. Sve se nekako mijenja, samo ZET-ov autobus i dalje kasni. Nas nekoliko studenata čekamo na stanici i igramo igru abecednog psovanja svih grčkih bogova ne bismo li skratili vrijeme kašnjenja plave munje.
U Litvi sam proveo četiri mjeseca i javni je prijevoz uvijek dolazio na vrijeme, uz razumna kašnjenja do jedne minute i cijenu karte gotovo peterostruko manje za studentski džep. Ne, nije Litva ništa više banana država od ove naše. Usporedbe radi, Hrvatska se po stopi BDP-a nalazi u istoj kategoriji s Litvom i još nekolicinom država, odnosno u grupi 30-40% ispod prosjeka EU standarda. Da budemo precizniji, Hrvatska u toj skupini drži uvjerljivo zaleđe sa stopom od 39% nižom od prosjeka EU, dok Litva drži čelo kolone i koketira sa skupinom iznad, uz stopu od 30 % ispod prosjeka.
Glasnogovornici Holdinga i ZET-a uporno se pozivaju na svjetske metropole kada govorimo o cijeni karata i usluge pa je dobro donijeti usporedbu s jednom od država koje su nam ipak bliže po standardu. Pa, kako to radi država poput Litve?
Ukratko, osnovna cijena karte je 2 litasa ili 4,4 kune, a vozila ništa bolja ili lošija nego u Zagrebu. Ukoliko ste student, platit ćete upola manju cijenu, a ako ste umirovljenik vožnja će vas koštati svega 1,7 kuna. Međutim, njihovi su kontrolori nemilosrdni. Ukoliko vas uhvate kako se švercate, imaju vas pravo privesti i odvesti svojim službenim kombijem koji podsjeća na maricu. Pitanje je tko bi imao volje i srama riskirati takvo poniženje i kaznu radi prosječne cijene karte od svega 3 kune?
ŠVERCANJE: NEPOŠTIVANJE ILI ZDRAVA LOGIKA?
Na njihovu sveopću žalost, naši kontrolori nemaju te ovlasti da legitimiraju, privode i dijele pravdu naokolo, koliko god to zahtijevali i često pokušavali činiti. Osim toga, u svom su pristupu nerijetko agresivni i na rubu fizičkog obračuna koji je u nekim situacijama znao eskalirati do okušavanja krošea na licu putnika bez karte.
Popularni šverceri danas su sasvim normalna pojava u javnom prijevozu glavnoga grada te su kao takvi nerijetko na meti ZET-ovih javnih istupa, prigovara im se kršenje zakona i nepoštivanje ostatka puka koji uredno plaća za usluge javnog prijevoza. Bez sumnje, najveći dio švercera otpada na studente što i ne čudi s obzirom na činjenicu da je riječ o mladima koji u većini slučajeva krpaju kraj s krajem, žive na tuđi račun, a od posla sve jednostavno vrvi u našoj uređenoj državi, što god dežurni dušebrižnici govorili. U konačnici, studentima koji si zaista ne mogu priuštiti pokaz ili kartu pridružuju se i oni ostali koji to jednostavno ne žele, odnosno dolazi do inata. Je li isti opravdan ili treba poslušati riječi prosječnog „ako meni crkne jedna, neka susjedu crknu dvije krave“ Hrvata kada kaže da je riječ o običnim bitangama koje se samo žale i provode dane po menzama besposličareći dok ostatak ljudi zarađuje svoj kruh i svejedno plaća tu precijenjenu kartu za precijenjenu uslugu?
Pa, recimo samo ovako: zdravom logikom, Hrvati plaćaju najskuplji prijevoz u Europi za najlošiju uslugu u istoj. Naime, usporedimo li cijenu tramvajske karte s prosječnom plaćom, čini se da Zagrepčani plaćaju duplo veću cijenu karte od jednog stanovnika Beča. U Zagrebu se mora raditi 17 minuta za kartu od 10 kuna, dok bi u Beču morao raditi 9 minuta. U glavnom gradu Austrije cijena karte je 16 kuna, ali je prosječna plaća trostruko veća u odnosu na zagrebačku. No, da se ne držimo samo Beča, Ljubljana (9 kn) i Prag (8,3 kn) za jednu kartu rade 11 minuta, a Munchen 12. U Budimpešti je karta 8,8 kn, a Sarajevu i Beogradu 6,5 odnosno 5 kn. Značajno je i to da je u odnosu prosječne plaće i cijene karte Zagreb skuplji čak i od New Yorka.
Za kraj ovih usporedbi valja uzeti u obzir još dva ključna parametra. Prvi je činjenica kako većina od navedenih gradova posjeduje podzemnu željeznicu na čiji značaj nije potrebno ukazivati te kako je posljednje istraživanje njemačkog autokluba (ADAC) ZET smjestilo na posljednje mjesto Europe. Kao nedostaci navedeni su loša povezivost, udaljenost tramvajskih i autobusnih stanica, sporost u odnosu na europski prosjek, nejasno označene stanice i nedostatak karata koje pokazuju smjer kojim linija vozi.
TKO ZAPRAVO KRŠI ZAKON?
Da se vratimo kršenju zakona. Treba uzeti u obzir kako ne krše zakon samo šverceri već i ZET-ovi kontrolori koji nemaju nikakvo pravo tražiti vas osobne dokumente niti išta više od pokazivanja karte i, u slučaju da je nemate, uljudne molbe da napustite vozilo. Da osobnu morate pokazati jedino policiji zna već i Ava Karabatić, ali osim toga, kontrolori krše zakon na više načina, a nekada im se i sama policija u tome pridružuje.
Dakle, zakonom je kažnjivo zadržavanje u vozilu i izvan njega, vrijeđanje i uzimanje mita, kao i uzimanje podataka od policije. Zato je uvijek dobro zatražiti ime kotrolora prije nego krene u napad na vas. Naime, prema Zakonu o policijskim poslovima i ovlastima policajac je jedina osoba koja smije provjeravati vaš identitet te ga ne smije odavati nikome drugome. U prijevodu, da se kojim čudom i nađe kakav policijski službenik kraj kontrolora, i njemu je dobro upamtiti ime jer ne smije vaše dokumente nikome pružati. Nadalje, prema Kaznenom zakonu ograničavanjem slobode kretanja (čl. 124) smatra se svako zadržavanje u tramvaju ili izvan njega i takvu osobu smijete prijaviti policiji. Kada je to kontrolor, odnosno osoba u službi, prijeti joj zatvor od 3 mjeseca do 1 godine Ako vas isti (čl. 127) vrijeđa ili udari, prijeti mu kazna od 3 mjeseca do 3 godine zatvora. I na kraju, kada vas traže da se nagodite i umjesto kazne platite pedesetak kuna, riječ je o primanju (ali i davanju) mita, a kako je odavno uvedena fiskalizacija blagajni, ZET-ovim kontrolorima zabranjeno je naplaćivati kazne ili karte na licu mjesta jer na taj način novac bez prijave ide direktno njima u džep.
- Evo ga. Jebem ti Zefira! – konačno će jedan od nas, a busa i dalje nema.
- Što ćemo sada?
- Idemo nabrajati poznate svjetske lovce.
KARTA ZA JEDNU KUNU
No, pitanje je kako si ZET može dopuštati takvu samovolju i bezobrazno visoke cijene za bezobrazno lošu uslugu gdje je uobičajeno da vozač usred vožnje izađe na stanici iz vozila i odleprša u pekaru ili odigra listić u kladionici. Odgovor je jednostavan – monopol. ZET nema konkurenciju, a građanima je alternativa taksi, osobno vozilo ili, kako moralisti i navedeni dežurni dušebrižnici znaju reći, pješačenje. Kažu oni, u kontekstu studenata danguba: „kako su naši djedovi, babe i oni u vrijeme Napoleona mogli pješice kilometrima, kako ne bi i vi, bando zabušantska“. Na takav argument nije potrebno ni odgovarati, a u slučaju taksija i osobnog vozila valja naglasiti kako je već riječ o luksuzu, a javni je prijevoz potreba.
ZET se još nedavno glupavo neopreznim iskazivanjem podataka na svojoj stranici hvalio kako godišnje preveze gotovo 300 milijuna putnika uz zaradu od oko 320 milijuna kuna. Matematika opet pomaže pri zaključku kako je to u prosjeku malo više od kune po osobi, odnosno da se velik broj ljudi šverca zbog previsoke cijene karata i da bi očito jednako zadovoljavajuć rezultat po ZET bio i da je cijena karte jedna kuna. Sada je dobar trenutak vratiti se na početak i razmišljanje o isplativosti modela poput onog u Litvi.
Monopol je u redu, da se razumijemo. Ali ukoliko postoji monopol, to je već jedan model poslovanja. Ako ZET želi funkcionirati po principu monopola, odnosno imati povlašten izvor financiranja, tu nije ništa sporno. Riječ je o financiranju kroz ubiranje poreza i prireza. Druga je mogućnost naplata usluge. Problem je jasan – ZET kombinira oboje, a od Zagrepčana već ubire najveći prirez u Hrvatskoj od 18 % čija subvencija iznosi čak 50 % ZET-ovih prihoda! U prijevodu, svi koji žive u Zagrebu već plaćaju ZET, vozili se njime ili ne.
Kada bi se racionalizirao krajnje bezobrazan način ZET-ova poslovanja, odnosno plaće čitave firme svele na realne, kada bi se cijena karata spustila na razumnu, smanjio broj kontrolora i svih onih nepotrebnih službi i administracija za izdavanje karata, ZET bi čak i da je prijevoz besplatan profitirao, ako uzmemo u obzir financiranje iz proračuna. No, nitko ne traži da bude besplatan, već razumnih cijena te da put od četiri stanice ne košta jednako kao onaj od dvadeset i četiri.
No, gdje bi Hrvatska bila kada bi stvari funkcionirale po zdravom razumu.
- Nadan! – ispali jedan od tri studenta koji nam se pridružio.
- Kakav Nadan?
- Pa Vidošević.
- Aaaaa.
I tako mi dođosmo i do najvećeg od sviju lovaca, a autobusa nigdje.
SVI U ZET! ČEMU 5 GODINA STUDIRANJA ZA POSAO PROFESORA?
Iz svega ranije navedenog sasvim je jasno da na kraju šverceri, a ovaj put ćemo mi studenti preuzeti taj teret na sebe, nikako ne kradu od države ni drugih ljudi koji svoj prijevoz plaćaju uredno već je upravo obrnuto – ZET krade od svih nas. I pri tome se smije u lica svim tim radnicama i radnicima koji svoj mjesečni pokaz plaćaju 360 kuna svojom plaćom od 3 000, dok tim istim kontrolorima koji većinu radnog vremena ispijaju kave novcem primljenim od mita te vozačima isplaćuju plaće od tisuću eura, uz nevjerojatne beneficije.
Za početak, ZET-ovi se zaposlenici besplatno voze gradskim prijevozom, a isto im je omogućeno i kada odu u mirovinu. To nije ništa u odnosu na sljedeće (ponekad apsurdne) povlastice:
- svaki vozač koji samostalno otvara vrata i prodaje vozne karte, dobiva 10 % dodatka na plaću, na što ZET troši 15 milijuna kuna godišnje
- svaki vozač od prodane karte dobiva proviziju od 20 %, na čemu godišnje svi vozači zarade oko 2,5 milijuna kuna
- oni koji voze „zglobne“ autobuse i tramvaje (gotovo svi danas) imaju pravo na 6 % dodatka na plaću jer se navedeno smatra otežanim uvjetom rada
- kao i svaki radnik Holdinga, i ZET-ovci dobivaju jubilarne nagrade od 13 000 kn za 20 godina vjernosti, 20 000 za 30 godina vjernosti, a 25 000 za 40 godina vjernosti
- dnevne stanke, odmori nakon dva uzastopna radna dana, više od 30 dana godišnjeg odmora, plaćeni dopusti za školovanje, dodatak na plaću od 0,5 % svake godine
- preko sindikata mogu kupovati tehničku robu s popustom do 25 %, nabavljati školske knjige i udžbenike, jeftinije pohađati autoškolu, nabavljati kožnu galanteriju, jeftino se odmarati u Tuheljskim toplicama (uz popust na kupaće gaće!)
- jednostavno podizanje kredita do 30 000 kn, regres, božićnica...
Za kraj, ZET je prošle godine „nabavio“ zimske cipele za sve zaposlenike i svaki par platio 630 kuna.
Pa kako bi onda netko imao obraza švercati se, uz uljudne zaposlenike gradskog prijevoza, pristupačnu cijenu, poštene firme na čelu s poštenim gradonačelnikom i uz takvu uslugu koja se zamrzne pri padu prve pahulje pa ste, kao i autor ove kolumne, primorani pješačiti od fakulteta na Žitnjaku do Savskog mosta po desecima centimetara snijega u društvu šezdesetogodišnjeg profesora te si misliti na što ste pljunuli ovaj mjesec novce i molećivo pratiti prazne tramvajske pruge u očekivanju da će se pojaviti kakav tramvaj, ali jedino što vidite su otpali dijelovi istih, koje nekoliko malih Roma prikuplja uz cestu. Nakon dva sata pješačenja stignete polumrtvi na odredište, zakasnili ste na posao, pitate se postoje li vam još uvijek nožni prsti, ali se barem možete hvaliti da znate kako je to bilo u vrijeme djedova, baba i Napoleona.
A što je sa studentima na stanici s početka? Ništa, oni u društvu čovjeka bijele brade koji tuče dječaka čekaju da stigne ZET.
