U čemu je obrazovni sustav zakazao da su nam žrtve uvijek najviše krive
Najbolje da se sve zatvorimo u svoja četiri zida dok umatamo svoja tijela, misli, riječi i postupke u tkaninu kako ne bismo bile neprimjerene na bilo koji način.
Najbolje da se sve zatvorimo u svoja četiri zida dok umatamo svoja tijela, misli, riječi i postupke u tkaninu kako ne bismo bile neprimjerene na bilo koji način.
Baš kad čovjek pomisli da je naše društvo konačno uplovilo u to famozno demokratsko 21. stoljeće, društvo mu opet opali pljusku. Pljusku u obliku napada na djevojku na Šari u ranim jutarnjim satima. Srećom, s djevojkom je sve u redu, ostala je bez torbice. No s društvom koje u doba društvenih mreža ima posebnu potrebu moralizirati iz sigurnosti svojih skučenih soba i skučenih umova ipak nije sve u redu. Tako se, među komentarima o tome kako bi zaštitari trebali obavljati svoj posao bolje, kako bi se opet trebala organizirati studentska dežurstva i stati manijacima u studentskim domovima na kraj, našla jedna primjedba koja se još jednom okomila na žrtvu.
Jedna od komentatorica navela je da se djevojka nije u to doba trebala sama vraćati u dom, implicirajući valjda na činjenicu da u džungli svaka ženka mora imati svog mužjaka da je obrani od drugog. Drugim riječima – kako li se samo usudila uopće izaći, a kamoli vraćati se sama? Srećom, pokrenula je lavinu komentara pa je svoj uklonila. Možemo se samo nadati da ga je uklonila zato što je shvatila u čemu je pogriješila. Naravno da trebamo vjerovati u ono najbolje u ljudima, ali ipak biti oprezni kada je u pitanju vlastita sigurnost. No zašto smo skloni opravdavati napadača i s njega negativnu pozornost usmjeravati na djevojku koja je samo željela normalno ući u svoj paviljon? Komentatorica je objasnila da njezina izjava nije bila kritika, nego primjedba. Primjedba sustavu koji odgaja kriminalce ili ih dovodi do ruba na kojem to postaju? Primjedba slučajnim prolaznicima ili zaštitarima koji su mogli i trebali nešto poduzeti? Ne, ona se okomila na osobu kojoj je trebala pomoć.
Mogla bi se kao argument na ovakvu primjedbu nadodati i činjenica da se djevojka možda s razlogom u to vrijeme vraćala kući. No jesmo li i time išta postigli osim što smo opet nekome (da ne kažem ženi) opovrgli puno pravo na slobodno kretanje koje bi trebao po propisima naše države imati? Tko smo mi da u ime drugih određujemo što je primjereno u njihovim izlascima, bračnim sobama i osobnim izborima kojima nikome ne štete? Možda je potrebno uvesti policijski sat kako si ne bismo umislili da ulice naših gradova još uvijek mogu biti sigurno mjesto za život – u bilo koje doba dana ili noći. Na kraju krajeva, uopće raspravljati o opravdanim ili neopravdanim razlozima napuštanja kuće, stana ili domske sobe poprilično je smiješno. Umjesto da se zapitamo što čovjeka natjera na to da fizički napadne osobu (te tko ili što mu dopušta da to učini), mi opet preispitujemo žrtvu.
U našem društvu uvijek je žrtva ta koja je učinila nešto krivo. Hoćemo li ikada osuditi napadača i stati na pravu stranu? Žrtve silovanja vjerojatno su bile neprimjereno odjevene. Ili su se neprimjereno ponašale. Možda je neprimjereno to što su uopće postojale, pogotovo na dvorištu studentskoga doma u ranojutarnje nedjeljne sate. Najbolje da se sve zatvorimo u svoja četiri zida dok umatamo svoja tijela, misli, riječi i postupke u tkaninu kako ne bismo bile neprimjerene na bilo koji način. Iako, tko zna: ako nam netko provali u stan, vjerojatno će argument biti da nismo dobro zaključale vrata. Samo malo, hoćete reći da nisu bila protuprovalna?
Kradljivaca i manijaka uvijek će biti. No zašto mi nemamo potrebu oduprijeti im se? I zašto drugima zamjeramo slobodu na koju sami bezrezervno polažemo prava?
