Što odijelo čini čovjeku?
– Iz vrećice? Zar ja tebi stvarno izgledam kao netko tko pije capuccino iz vrećice? – Ovo je sto posto skrivena kamera. Gledam ga podignutih obrva u nevjerici što me pita. Ostatak terase pomno prati tijek događanja.
– Iz vrećice? Zar ja tebi stvarno izgledam kao netko tko pije capuccino iz vrećice? – Ovo je sto posto skrivena kamera. Gledam ga podignutih obrva u nevjerici što me pita. Ostatak terase pomno prati tijek događanja.
Četvrtak je ovog tjedna bio odličan. Predavanja nije bilo, ustala sam se raspoložena. Lijeno se odvučem do kupaonice. Ovako prečupava s muškom frizuricom uplašim samu sebe odrazom u ogledalu. Sjetim se što sam sanjala. U pokušaju naprezanja mozga da mi pokaže što je to bilo, prisjećam se samo čovjeka s kravatom i aktovkom koji mi ne želi pomoći da izađem iz neke rupe u zemlji u koju sam upala pitaj Boga kako. To je jedino čega se sjetim. Glup san. Zašto mi je podsvijest stvorila sjenu tog nepoznatog čovjeka koji, doduše, u mom prisjećanju najmanje sliči čovjeku ne znam, ali jasno vidim što ima obučeno. U pokušaju skretanja misli s te ružne siluete, palim TV i naživciram se kad vidim da su već izašle božićne reklame koje do samog Božića budu toliko puta prikazane da izgubim osjećaj za taj lijepi blagdan. Ugasim TV. Sjetim se iskustva s čovjekom u odijelu.
Ljeto. Živa termometra je pokazivala i do 35 u hladu. Drugo ljeto zaredom radim u kafiću u gradu i redovno umirem od dosade u ljetnim popodnevima kad jedva i pas prođe pješačkom zonom. Ljude koji su dolazili oko 3, 4 popodne i sjedali van, a ne unutra, gdje je bilo iole hladnije zbog klime, sam smatrala potpunim luđacima koji su bili primorani zbog nekog velikog dogovora trenutno biti vani da netko ne bi čuo za isti. Oko 7, pola 8 se terasa počinje puniti, hladnog piva se ne može nasmagat, a moja lijeva ruka je presretna što svakih 10 minuta trpi novu rundu. Za jedinim visokim stolom na terasi sjedi simpatičan čovjek, bajker koji ovdje svako jutro pije kavu s mlijekom kakvim god daš i druži se sa šefom koji je također lud za motorima. Sjedi sam. Donesem mu pivo s okusom jer kaže vruće je za kavu. Logično. Terasa je puna, svi gosti su uglavnom domaći, svi su opušteni i raspoloženi. Dok unutra kucam račun za novu rundu piva, čujem kako me netko izvana zove. Izlazim van, a bajkeru s visokog stola se pridružuje nekakva tročlana ekipica, rekla bih obitelj koja još uvijek nije sigurna hoće ostati ovdje, a i ako ostanu kakav će raspored mjesta biti. Nasmijana dolazim i pitam trebaju li im stolice da iznesem iznutra. Samo me pogledaju, odmjere i odmahnu glavom. Ništa, nasmijem se opet bez obzira na nekulturu i pitam žele li štogod popiti. Žena će makijato s pitanjem znam li što je to. Nasmijem se i potvrđujem kimanjem glave jer pitanje smatram retoričkim. Sin onako pilji u mene. Imao je nekih 15-ak godina.
– Momče, želiš li ti štogod?
– Šta? – ima izraz lica kao da sam pitanje postavila na kineskom.
– Piće? Sok? Pivo? – otac me pogleda kao da sam mu upravo ponudila speed. U odijelu je i drži aktovku pa mi i nije najbolje legao taj pogled. Skroz nesimpatično.
– Sok ću.
Nakon još par mojih pitanja saznam da će gusti sok od marelice. Tata je to odobrio.
– A vi gospodine, za vas nešto?
– Capuccino.
– Iz aparata ili vrećice? – Zamislite, znam i što je makijato i napraviti capuccino iz aparata. Samo kimne glavom.
– Iz vrećice? – ponovim. Ništa ne kaže, samo kimne i nadoda da donesem i pivo „ovom tu“ aludirajući pri tome na bajkera kod kojeg su sjeli. Pitam ga hoće li još jedno to pivo s okusom koje je prije pio na što dobijem potvrdan odgovor. Tata ovog klinca koji još uvijek pilji kaže da ne može piti pivo s okusom jer to nije pivo za prave muškarce i da on to neće platiti. Nasmijem se i odem napraviti ovu prekompliciranu narudžbu. Vraćam se za koju minutu. Žena promatra makijato cijelim putem ne bi li slučajno nešto upalo u njega. Stavljam ga ispred nje. Samo me pogleda i na moje „izvolite“ opet gledam nijemi film. Sok sam stavila ispred malog, u čašu stavila dvije kockice leda i dvije male slamke da vidi da nisam tako loša kao što se činim. Uzme obje i baci u pepeljaru. Za pivo dobijem hvala, a za capuccino životnu lekciju.
– Ljubavi, pa što ti je to donijela? Ne, ne i ne. – žena autoritativno drži dlan prema dolje upućen meni. Uplašim se da mi nije možda dlaka s kose ispala da nisam primijetila. Tad sam imala još žensku frizuru. Pogledam – nije. Moj upitnik iznad glave je ogroman i čeka kad će netko reći da je ovo skrivena kamera.
– Bože moj, kakav je ovo capuccino? – upita ovaj u odijelu.
– Iz vrećice? Onaj za koji ste kimnuli glavom? Classic jer niste izrazili želju za nekim okusom?
– Iz vrećice? Zar ja tebi stvarno izgledam kao netko tko pije capuccino iz vrećice? – Ovo je sto posto skrivena kamera. Gledam ga podignutih obrva u nevjerici što me pita. Ostatak terase pomno prati tijek događanja.
– Molim? – ovo je izašlo samo iz mene. Nisam imala neko pametnije pitanje.
– Što ti nije jasno, lijepo sam te pitao izgledam li ti kao netko tko pije capuccino iz vrećice?
Zagrizem usnicu jako iznutra jer bih rekla svašta, a ne smijem. Nakon par sekundi smirivanja podsjetim ga da je to naručio. Kaže da nije. Ispričam se i vratim capuccino iz vrećice na tacnu i kažem da ću donijeti novi i da je moja greška. A nije. Ljutito prospem stvarno sve, samo ne fin classic i napravim capuccino iz aparata.
Vraćam se, a cijela terasa prati moju teatralnost. Kiselo se nasmijem i spuštam na stol novi pokušaj napitka. Kaže mi da je to sad ono što je tražio.
– Još jednom se ispričavam. – ostavim račun i krenem unutra. Ne napravim ni dva koraka, kad čujem: – Mala, dođi ovamo. – Padne mi mrak na oči. Vratim se, a on će: – Nisi mi odgovorila na pitanje, gospodična.
– Koje pitanje? – pravim se glupa.
– Izgledam li ja tebi stvarno kao netko tko pije capuccino iz vrećice? Reći ću ti nešto. Capuccino iz vrećice je za takve ljude poput tebe i svih ostalih koji sjede tu dolje na terasi. Ja to ne pijem. – Došlo mi je da uzmem i njegovu i ženinu kavu i prospem mu u lice. Ili samo pljunem. Šutim i pokušam drugi puta otići jer kažu šutnja je zlato. Moš mislit.
– Pitao sam te nešto. – uporan je.
Demonstrativno se vratim i pitam ga zašto postavlja takva pitanja. Ponovno me traži odgovor.
– Neću vam reći kako mi izgledate. Ako vam kažem, uvrijedit ću vas, a to ne smijem, bar ne ovdje, bez obzira koliko ste stariji od mene. – Na terasi odjednom muk. Pokupila sam praznu flašicu Cappy marelice sa stola i ušla unutra. Krenula sam prat suđe i razmišljat kako sutra možda više neću prat suđe jer će mi već večeras šef zahvalit na (pretjeranoj) angažiranosti i reći da ne dolazim više. Čovjek u odijelu je došao unutra nakon 15 minuta, ostavio novce na šanku i krenuo van. Bez a.
– Ostavili ste 12 kuna manje! – viknuh za njim jer je brzo krenuo van.
Vrati se i u nevjerici me pita kako 12 kn. Platio je sok, makijato i cappucino IZ APARATA.
– A pivo što je čovjek u vašoj rundi naručio na vaš nagovor?
– Rekao sam da neću platiti pivo s okusom jer to nije pivo za muške. Bila si jako neljubazna i ne zaslužuješ ni ovo što sam ti dao.
– Onda uzmite sve novce.
Nije uzeo. Ostavio je novac za gore navedene tri stvari i otišao skupa s antipatičnom ženom i još antipatičnijim sinom. Pitam bajkera kakvo je to oličenje debilizma upravo udisalo kisik u našoj blizini.
– On je, znaš, odvjetnik u jednom gradu u Dalmaciji. Rođen je ovdje, ali nije tu mogao naći posao pa je otišao dolje. Dolje je navodno poznat, ne znaš za njega? Vidiš da je u odijelu. I aktovku nosi iako sad nije bio na nikakvom službenom sastanku. Drži do sebe.
– Ne znam kako sam zakinuta za tako bitnu informaciju, ali stvarno ne znam za njega. A bolje da nisam ni saznala. Ne znam jeste shvatili, ali uvrijedio je i vas u onom svom kratkom, ali vrlo jasnom monologu. – Pokupim sve osim njegove čaše sa stola, smjestim se za stol gdje mi je najbolja prijateljica, sjedam i nastavljam monolog. Zna da je kod mene to česta pojava pa samo ružno srkne ono malo Cedevite što joj je ostalo i sluša me.
– Uvrijedio je sve ove ljude ovdje koji svaki dan dolaze. Oni ne drže do sebe? To što trenutno nisu u odijelima znači da nisu dobre osobe? Ovdje ima ljudi koji rade u tvornicama, trgovinama, pekarama, školama, na fakultetima, na pijacu, u uredima, na terenima. Svi oni imaju odijela. Ja ovdje imam pregaču. Ja držim do sebe. I svatko ovdje drži do sebe. Ti radiš u školi s djecom s posebnim potrebama, ne nosiš odijelo, znači li to da ne držiš do sebe? Ili da ne poštuješ tu djecu i svoje kolege na poslu? Ja ne nosim pregaču izvan radnog vremena. Doktor ne nosi kutu kada šeta gradom. Mehaničar ne ide u kombinezonu i crnih ruku u crkvu. Teta spremačica skida svoju kutu kada ide djetetu na roditeljski sastanak. Ako nismo svakodnevno u odijelima, znači li to stvarno da nismo dobri ljudi? Kako nije dobio posao u svom gradu, bolje da ga nije dobio nigdje drugdje. Stvara stereotipna razmišljanja o ljudima u odijelima.
Vidim da bajker gleda u mene pa mu prije ulaska unutra kažem da mu tip u odijelu nije platio pivo jer je to pivo za tete. Ulazim unutra.
Ušao je unutra, nasmijao se i zahvalio što sam mu uljepšala dan. Ostavio je 30 kn ispod pepeljare za dva piva koja koštaju ukupno 24 i odvezao se na svom motoru. Tip u odijelu više nikad nije došao.
