Tomislav Volarić

Obrazovanje 21. stoljeća: Što treba mijenjati?

Budućnost od nas zahtijeva promjenu, a obrazovni sustav, kao temelj društva, mora biti podvrgnut reformama kako bismo onima koji dolaze nakon nas u rukama ostavili bolji svijet.

9.1.2021.

Nitko od nas ne može sa sigurnošću reći kako će svijet izgledati 2050. Međutim, možemo biti sigurni da će biti uvelike drugačiji od svijeta koji mi poznajemo.

Koje vještine trebaju djeca 21. stoljeća?

Dijete rođeno prošle godine 2050. godine imat će tek trideset godina, što znači da će, uzevši u obzir povećanje životnog vijeka kojemu svjedočimo, vjerojatno doživjeti i 22. stoljeće. S obzirom na to da ne znamo kako će budućnost izgledati, teško je odrediti vještine koje bi djeca trebala savladati uz pomoć obrazovnog sustava u kojem provode veći dio svog djetinjstva i mladenaštva. Primjerice, nije teško zamisliti da će 2050. postojati toliko moćan internetski prevoditelj da vam znanje kineskog jednostavno neće trebati. Promjena je proces, nešto što traje, nešto što nije od danas do sutra. Da bismo se uvjerili da su one postojane, dovoljno je da odemo kupiti namirnice u neki od većih trgovačkih lanaca. Čak i u Hrvatskoj, za koju smo već navikli da stvari kasne, sve češće plaćamo karticama, i to na samoposlužnim blagajnama. Koliko je onda teško zamisliti da će posao blagajnika u budućnosti postati suvišan?

Ljudima su danas informacije nadohvat ruke. Je li to nužno dobro?

Prosječan Hrvat 17. stoljeća na raspolaganju je, ako je imao sreće i pod uvjetom da je bio pismen, imao tek pokoje dnevne novine i knjige koje je strogo kontrolirala tadašnja Habsburška Monarhija. Dakle, izvori informacija bili su limitirani, a informacije su bile filtrirane. S druge strane, danas je dovoljno u internetski pretraživač utipkati ono što nas zanima, a vjerojatnost da ćemo naći ono što želimo eksponencijalno raste a činjenicom da države više nemaju toliku moć kontrole. Ovih se dana cjepivo protiv bolesti COVID-19 nalazi u fokusu javnosti, a iako je informacija mnogo, njihova relevantnost ovisi o nizu faktora. Kao i oko svakog pitanja, postoje oprečna mišljenja oko toga treba li se cijepiti ili ne. Našim vlastima nikako u prilog ne idu razmišljanja onih koji se protive cijepljenju, no i dalje neće legitimirati osobu samo zato što je napisala članak o potencijalnoj štetnosti cijepljenja.

Što napraviti s toliko informacija?

U moru informacija koje konzumiramo na dnevnoj bazi teško je probrati one stvarno bitne. Lakše je gledati kompilacije smiješnih životinja nego koristiti se internetom u korisnu svrhu kao što je, primjerice, učenje novih vještina. Upravo zbog toga obrazovni sustav treba napraviti golem zaokret u odnosu na sadašnji način rada. Djecu bi trebalo prestati izlagati tolikoj količini informacija; što zbog činjenice da već 2050. one vjerojatno neće biti relevantne, što zbog stalnih promjena koje ćemo kao društvo proći u narednim desetljećima. Nadalje, nekad je život bio strogo podijeljen u dva perioda – period učenja i period rada, ali danas stagnacija nije opcija. Promjene kojima svjedočimo iz godine u godinu od nas zahtijevaju stalno učenje, promjenu i prilagodbu. Većina ljudi ne voli se mijenjati, a kako godine teku, to postaje sve teže. Primjerice, prosječni je profesor u svoje obrazovanje uložio mnogo truda, zdravlja, a naposljetku i novca, no u njegovim šezdesetim godinama života, unatoč vjerojatno najboljim namjerama, teško mu je držati korak s vremenom i svim novitetima koji dolaze.

Što onda učiniti?

Kao što je već navedeno, svijet se mijenja brže nego ikad, a promjene za mnoge nisu lake. Upravo bismo zato od najranijih dana trebali stjecati ono neophodno za egzistenciju u današnjem svijetu. Kritičko promišljanje, suradnja i kreativnost vještine su koje su nam danas potrebnije više nego ikada. Međutim, te vještine treba naučiti isto kao što se treba naučiti vezati cipele, a današnji ih obrazovni sustav zanemaruje nauštrb silnih informacija. Danas je slučaj da imamo i previše informacija zbog čega postoji veća potreba za posjedovanjem vještine njihove sistematizacije i razlučivanjem bitnih od nebitnih. U tom kontekstu čini nam se lakšim učiti djecu o logaritmima i Prvom svjetskom ratu. Promjene ipak ne dolaze odjednom, već je to proces koji traje, tako da oni koji budućnost (barem bližu) zamišljaju prema scenariju filma znanstvene fantastike, vjerojatno griješe. S druge strane, ako pri opisivanju ta ista budućnost ne zvuči kao znanstvena fantastika, opet smo na krivom tragu.

Znači li to da trebamo prestati učiti?

Naravno da ne. Kritičko promišljanje, kreativnost, kao i cijeli niz vještina nedjeljivo je povezan sa znanjem. Marginalizacija znanja nešto je što pod svaku cijenu valja izbjeći. Državne vlasti trebale bi svoj djeci omogućiti sve što im je potrebno za stjecanje bazičnih vještina. Nadalje, već spomenuti profesori plod su samog obrazovnog sustava. Strožom selekcijom i boljom edukacijom profitirat će prije svega sama djeca, ali isto tako i profesori koji će s vremenom vratiti poštovanje u cjelokupnom društvu. Također, trebalo bi preispitati ulogu testova, kao i individualno raditi sa svakim učenikom kako bi se pravilno razvijao u skladu sa svojim interesima. Samo radeći na svakom od ovih nedostataka možemo polagati nadu u bolje sutra.

Obrazovanje je temelj društva, bitniji od vojske, banaka, sabora. Dapače, sva tri primjera ovise o izvedbi samih ljudi, onih koji upravo sada sjede u školskim i fakultetskim klupama. Upravo zato trebamo što više snage uložiti u mlade ljude koji su nositelji budućnosti i bolje sutrašnjice.

OZNAKE: