Nije ju baš silovao, ali...

Ne znam jesam li ja jedina koja je čula ovakvu rečenicu barem jednom u životu: Pa znaš, nije ju silovao, ali....

Zadnji sam put čula ovo kada mi se javio jedan od prijatelja tražeći me savjet. Cura s kojom se trenutno viđam ima jedan problem, bila je prva stvar koju mi je rekao. Dogodilo joj se nešto prije nekoliko godina, ali to utječe na njezine odnose s muškarcima danas. Kada sam pitala što se dogodilo, rekao mi je: Pa nije baš doživjela silovanje, ali.. Ne ulazeći u detalje, djevojka je provodila večer s dečkom s kojim se našla nekoliko puta i, iako je rekla da nije još spremna na seksualni odnos, taj je odnos svejedno ostvaren, no ne uporabom sile ili prijetnje, već verbalnim nagovorima i pritiscima. 

Ovo nije jedina situacija ovakvog tipa za koju sam čula ili kojoj sam svjedočila. Neke od mojih najbližih prijateljica i kolegica imale su slična iskustva. 

Situacija koja mi je još uvijek pohranjena negdje u glavi dogodila se prije nekih pet, šest godina. Moje 4 prijateljice i ja izašle smo u naš gradić u lokalni kafić gdje je svirao, čuda li, lokalni bend. Dakle, u tom našem gradu svatko svakoga poznaje ili u najmanju ruku zna za njega. 

Zabavljale smo se, pile, plesale i među zadnjim gostima ostale u kafiću. Sjedila sam za stolom i pričala s nekim, ni ne sjećam se više s kim niti o čemu. Jedna od mojih spomenutih prijateljica stajala je za šankom i čekala piće. Ne mogu reći da nije bila pijana jer bih lagala. No, zašto je za ovu priču uopće bitan postotak alkohola u njezinoj krvi? 

Do nje je došao jedan od članova benda kojeg sve poznajemo, jer, kao što rekoh, mali grad. Pričali su i nisam uopće previše pažnje obraćala na to. U jednom trenutku spomenuti je gospodin svoju ruku stavio ispod njezine haljine i krenuo je dirati. Bila sam u takvom šoku i, iskreno, čekala sam neku reakciju od nje, koje (u tih nekoliko sekundi ili milisekundi, koje su se meni činile kao vječnost) nije bilo. U takvom bijesu otišla sam do njega i počela vikati da se makne iste sekunde, što je i napravio.

Dakle, na što se odnosi ta, već spomenuta, rečenica nije ju baš silovao, ali...? Iako sam studentica Socijalne pedagogije i relativno sam upoznata s temom seksualnog nasilja, moram priznati da je i mene ovo pitanje vrlo često zbunjivalo. 

U ove dvije priče riječ je o različitim iskustvima seksualnog nasilja, gdje je u jednome ostvaren seksualni kontakt, odnosno dodirivanje, u drugom spolni odnos, no u oba je riječ o neželjenim seksualnim aktivnostima. Dakle, zajedničko im je nepostojanje pristanka žrtve. Hrvatski Kazneni zakon definira pristanak tako da on postoji ako je osoba svojom voljom odlučila stupiti u spolni odnošaj ili s njime izjednačenu spolnu radnju i bila je sposobna donijeti i izraziti takvu odluku (Kazneni zakon Republike Hrvatske, Narodne novine NN 125/2011, 144/2012, 56/2015, 61/2015, 101/2017, 118/2018, 126/2019). Tema pristanka izrazito je kompleksna, a boljem i jasnijem razumijevanju ne pridonosi izrazito malen broj istraživanja ovog fenomena. 

Seksualna iskustva u kojima osoba na njih nije pristala je mnogo i mogu biti ostvarena na različite načine. Tako primjerice, počinitelj može nagovarati žrtvu na seksualnu aktivnost ili iskoristiti njeno stanje intoksiciranosti. No, seksualna se aktivnost može ostvariti i na druge načine, primjerice emocionalnim manipulacijama tako da počinitelj govori žrtvi rečenice poput: Ti da mene uistinu voliš, već bi spavali skupa. Nadalje, seksualna radnja može biti ostvarena i korištenjem autoriteta, propitivanjem seksualnosti druge osobe, prijetnjama o prekidu veze, prijetnjama o samoozljeđivanju, ucjenama. Dakle, ne možemo reći da je u ovim slučajevima riječ o silovanju jer ne postoji korištenje fizičke sile ili prijetnje fizičkom silom. Neovisno o tome što nije korištena fizička sila, ovakva su iskustva i dalje potresna za one koji ih dožive. Hoće li i kojim intenzitetom netko doživjeti određeno iskustvo kao traumatično te kakve će posljedice ta osoba proživljavati izrazito je individualno.  

Vjerujem da postoje ljudi koji će reći: E da nije polugola i pijana hodala po klubu, tako nešto se ne bi niti dogodilo ili Pa zašto odlazi neznancu u  stan, što je ona očekivala.

Budimo jasni, bilo koja od ovih ili sličnih rečenica apsolutna je i netočna glupost!

Kriviti žrtvu (posljedično time i opravdavati počinitelja) nedopustivo je te je važno naglasiti koliko je štete učinjeno ovakvim načinom razmišljanja. Očekujemo i nadamo se zdravom i odgovornom društvu u kojem će se počinitelje procesuirati i kazniti, dok će se žrtvama pružiti kvalitetna pomoć, no jesmo li svjesni da smo mi ti koji imaju važnu ulogu u tome hoće li žrtva uopće reći ikome za ono što joj se dogodilo i hoće li to djelo ikada biti službeno prijavljeno? Istraživanja pokazuju kako se seksualni delikti policiji najrjeđe prijavljuju u odnosu na druge oblike kriminaliteta. Samo 7% od ukupnog broja seksualnih prijestupa bit će prijavljeno. (Tolsma, J., Blaauw, J., Grotenhuis, M. (2011). When do people report crime to the police? Results from a factorial survey design in Netherlands, 2010. Journal of Experimental Criminology. 8 (2), 117-134.) Dakle, 93 od 100 žrtava iskustvo seksualnog nasilja zadržat će za sebe ili reći nekome, no počinitelja neće prijaviti policiji. 

Za sve koji su imali sreće i nisu doživjeli ovakva ili slična iskustva nemoguće je zamisliti bujicu misli i emocija koje žrtva proživljava. Upravo je zbog toga pružanje podrške i razumijevanja imperativ. Tek kada ovo shvatimo na individualnoj razini, možemo očekivati pozitivne promjene u društvu.