Na krilima romobila

Neočekivani proljetni trend osvojio je zagrebačke ulice. Ne, ovo nije još jedan početak modno osviještene kolumne, ovo je priča o romobilu. Random činjenice kojih ćemo se dotaknuti u nastavku: ukrajinske prostitutke, javne službe, upoznavanje s roditeljima, plač, izbacivanje iz stana i svježa krv.

Nemoj reći da te nisam upozorila.

Pa ajmo!

Da napravimo uvertiru gornjoj rapsodiji, dozvoli mi da se predstavim. Bok, moje ime je Tea i odnedavno sam ponosna vlasnica romobila. Nisam tip osobe koja inače ne zna što želi u životu. Uvijek znam jede li mi se pizza s plodovima mora ili četiri vrste sira. U v i j e k. I spremna sam ostaviti leševe iza sebe zbog toga. Ok, I'm being overdramatic, ali shvatio si poantu. Loši ugljikohidrati i odlučno koračanje kroz život su moja filozofija. Problem je nastao prije mjesec dana. Najgori mogući scenarij koji se može dogoditi. Nisam znala što hoću. Od života. Od sebe. Selidba? Nabaviti kućnog ljubimca isto tako se ne čini kao loša ideja? Možda svratiti do Neptuna? Ili samo prespavati cijelu krizu identiteta? Damn it, Praxiten ide na recept. Ovo zadnje otpada. Enivej, sudbina mi je u međuvremenu poslala gospodina kontrolora koji mi je uputio čestitku tešku 250 kn. Na grobu će mi pisati: umrla od muke po javnom prijevozu. Slagalica se posložila i ubrzo sam nabavila kućnog ljubimca. Na dva kotača. Mislim da još uvijek nisam svjesna koliko je ovo bila impulzivna odluka. Ne kupujem ni mlijeko u dućanu bez da pročitam deklaraciju. Me no care, me buy the scooter. Ako se u ovom trenutku pitaš zašto izbor nije pao na bicikl ili role, odgovor je jednostavan. Eliminacija. Čista eliminacija. Za role sam preveliki nespretnjaković, a sve masivnije od 5 kilograma željeza je dosta velika odgovornost za osobu koja još jučer nije znala što zapravo želi. Ok, lažem, bojala sam se da mi ga ne ukradu odmah prvi dan. Trust issues. I've been raised in Međimurje. Ne osuđuj. Samo ovdje se nazirao mali tračak logike koji je onda je odlučio reći zbogom. Zauvijek.

I tako je ljubimac stigao doma, a nova era je započela. Romobiera.

Najteže je bilo uvjeriti ljude da ne blefiram što mi je u potpunosti razumljivo. Odrasla osoba je samoinicijativno kupila romobil. Ne zvuči baš vjerodostojno. I dan danas čujem komentare na ulici: fakat ga imaš! Prijatelju, rok za povrat robe je prošao. Obviously da ga imam. Ne znam kako ćeš uspijevati hodati kao gospođa, lebdeći na njemu i blago iznervirano u isto vrijeme odguravajući se na oversized romobilu glasio je komentar jedne osobe. U meni se probudio mali gospodin Inatljivko. Obnovila sam ormar. Od šminkerice koja studira pravo pretvorila sam se u djevojku s ulice. Iz cipela uskočila u tenisice. Torbu zamijenila ruksakom. Omekšala sam. Do te mjere da sam mu dozvolila da provede prvu noć u stanu. I drugu. Čekaj, gdje je nestao ranije spomenuti čvrst karakter? Vjerojatno bi bio unutra i treće noći da se nismo posvađali. Prva svađa. Wow. Ovo je scena u kojoj dolazimo i do svježe krvi. Ako niste znali, rupe na cesti su čisto zlo! Note to myself: pošalji Bandiću dopis da ih popravi po žurnom postupku! Umjesto da smo surađivali i zajedno im se suprotstavili, okrenuli smo se jedan protiv drugoga. Baaaam, šest i pola kila aluminija ravno u gležanj. Šepajući na jednoj nozi dovukla sam se doma. Jedva. Život mi nije bio frend tog dana. Ali nije bio ni njemu. Izbačen je iz stana. Iz kolijevke ravno u krevet za velike. Nisam googlala 5 trikova za bezbolnu prilagodbu djeteta. Ili možda jesam? Ostavimo ovo pitanje otvorenim.

Preživio je prvu noć izvan kolijevke na tmurnim hodnicima oronule zgrade. U tome trenutku sam znala da ga čekaju velike stvari!

Polako je krenulo upoznavanje s okolinom. Znaš… mi ljudi to zovemo ispitivanje terena. Ulazak s njime u prostorije fakulteta. Gradskih knjižnica. Dućana. Čekaonice kod stomatologa. Na opću radost, svugdje je velikodušno prihvaćen. I pogodi – još je bio bolji conversation starter. Teta u gradskoj knjižnici koja je specijalno zadužena za prijem stranaka na zahtjev istih. Tipa konzultacije, ali privatne. Ikad čuo? Bez brige, do prije mjesec dana nisam ni ja znala da to čudo uopće postoji. Ni navedena funkcija ni osoba na toj funkciji. Sad znam da ta ista teta ima malu unuku kojoj planira kupiti isti takav romobil. Nadam se ne baš takav jer u ovom gradu ima mjesta samo za jednoga.

Kod svakog odlaska mobilnom operateru imam posebne psihičke pripreme (u rangu gledanja youtube tutoriala: kako ne popi*diti i politi sve benzinom). Ovog puta, ulazim(o) unutra, uzmem(o) redni broj, smjestim(o) se i čekam(o). Ne prođe ni minuta, nonšalantno se ubacuje stariji gospodin. Klasična pitanja. Si zadovoljna? – Jesam. Kolko si ga platila? – Dosta. Ide to brzo na njemu? – Ide, juri ko zmaj. Nadala sam se duboko u sebi da je postavio sva pitanja kojih se mogao dosjetiti i da lagano razgovor privodimo kraju. Oh, nikad u životu nisam bila više u krivu. Pola sata kasnije: plače on, plačem ja. Zajedno plačemo nad njegovom sudbinom. Dvoje potpunih stranaca. Scenu iz filma prekinuo je njegov dolazak na red na šalteru. Ustaje se i šapne: Ne brini ti za mene, ovaj život ću okončati s ukrajinskom eskort damom u krevetu. I nikome neće biti bolje nego meni.

ČEEEEK, MOLIIIIM?? Uvjeravam samu sebe da sam krivo čula.

Ne stignem procesuirati prethodnu scenu, šalter već prikazuje i moj broj. Dio mene je u tom trenutku zaboravio zašto je uopće došao, a onaj preostali dio prestaje biti ogorčen na javne službe shvativši da postoje puno gore stvari od natezanja sa službenicima. K'o da ih život ne kažnjava dovoljno jer moraju biti obučeni u prelošu antifešn, dva broja preveliku, uniformu. Taj dan mi je ostao urezan u pamćenje. Bilo je još mnogo sličnih situacija. Random razgovori na semaforu su mi također jedni od dražih. Ni predugi, ni prekratki. Kategorija taman razgovora.

Priznajem, bila sam dosta zbunjena. Prije samo nekoliko mjeseci na potezu stan – fakultet – knjižnica ne bih progovorila sa živom dušom, hodajući nabijenih slušalica i ne mareći za svijet oko sebe. Sve ovo mi je bilo famozno u krajnju ruku. Šokantno i novo, ali famozno. Tražila sam objašnjenje bliske osobe za spomenuti fenomen. Kako je moguće da su se do jučer ljudi na ulici užasavali verbalne komunikacije, a danas tražim gumb na koji se ti isti ljudi gase? Odgovor koji sam dobila nije bio očekivan. Do tebe je Tea, nije do ljudi. (Zapravo je glasio ovako nekako: Kad hodaš djeluješ užasno zločesto i imaš osuđujući pogled ko babe koje idu s nedjeljne mise i onda najednom staneš na romobil i sva si slatkasta i simpatična.) Realno, svatko tko je ikad pričao sa mnom zna da sam osoba koja plače u kinu. I to na crtiće. Vjerojatno i da me krivo pogledaš u krivom trenutku pustila bi suzu. Da ne velim da izgledam ko dvanaestogodišnja klinka kad ne stavim oklopnu fasadu na sebe. Kako to misliš do mene je? I onda se dogodio onaj klik u glavi. Je li moguće da je do mene? I još gore – što ako uistinu jest?

U ovom trenutku, dovršavajući kolumnu, još uvijek nisam saznala odgovor na gore postavljeno pitanje. Nisam sigurna ni želim li. Ali ono što sa sigurnošću znam da ishitrene odluke ne moraju nužno uvijek biti loše. Zapravo, iskalkulirani ishod određene situacije je taj koji je poprilično loš. I za tebe i za druge. Ne možeš uvijek sve imati pod kontrolom. Niti ne bi trebao imati. Dobro, osim akutne bolesti crijeva. To fakat drži pod kontrolom. Da mi je netko prije mjesec dana rekao da ću postati ponosna vlasnica romobila, grohotom bi mu se nasmijala u lice. Vidi me sad. Stvari su izmakle kontroli. I znaš što? Drago mi je da jesu. U svakom slučaju, bolje nego da sam svratila do Neptuna.

P.S. u međuvremenu je došlo do upoznavanja sa skeptičnim roditeljima, a prethodna nevjerica pretvorena je u oduševljenje neviđenih razmjera #approvedbyparents

P.P.S. upgrejdan je novom jednorog trubom, zagrebačke ulice – brace yourself!