Milijuni, avioni, kamioni

Svi kojima je pun kupac čitanja o avionima dva prsta u zrak. Dva prsta u znak mira i zalaganja za spas dupina. Ne znam pripremamo li se u posljednje vrijeme za rat pošto su sporni avioni postali tabu-tema o kojoj svaki dan možeš pročitati pet-šest tekstova, kako obrambenih tako i napadačkih. I čuti par debilnih izjava, da ne zaboravim.

Dan za danom, dok djeca umiru na putu do hitne pomoći, dok pravosuđe donosi smrtne presude zbog liječenja marihuanom, dok nam oni s lažnim diplomama obrazuju mlade, dok pedofila adresiramo sa M. M, a klinju hakera, najvećeg neprijatelja s Marko Marković. I tako dalje, ove degutantne slučajeve koji imaju veze s kvazilikovima iz fotelja da ne spominjem. Nećemo u politiku.

Pošto sam napomenuo bombardiranje tekstovima o anđelima s neba, sigurno se pitate otkud sad i ja na studentskom portalu s avionima? O nabavci istih bi se trebalo pričati, ali u sasvim jednom drugom smjeru. Prvo, trebaju pričati oni koji još uvijek ne drže pušku iza vrata misleći da će im četa vojnika doći i pojesti večeru. Bez da se itko uvrijedi, ušli smo u 2019. godinu. Također, treba se voditi pričom koja je argumentirana debelim razlozima. Razlozima zbog kojih nam trebaju ili ne trebaju. Nama, jadnoj maloj zemljici na mapi koja se bori sa stvarima većim od žnj modela nekog tamo borbenog aviona. Ne jednim razlogom koji se svodi na rečenicu kupujemo avione. Nabavka nam treba jer nam se ne sviđaju stari? Jer nisu IN modeli? Jer nam za neku vojnu manifestaciju trebaju kako bi grandiozno protutnjali nebom ostavljajući hrpu crvene, bijele i plave boje da nas zadivi.

Zaboravite sad na ove vladajuće gologuze face. Oni su tu samo kao inicijator svega. Sve ono što se događa nakon iniciranja rasplamsamo mi raspravama poput onih jesu li dobre te nove mašine ili nisu. Nismo bili u ratu nešto više od 20 godina. Vjerojatno više i nećemo biti. Koga briga za pluskvamperfekt? Usporedbe radi, u bolnicama imamo mašine starije od famoznih aviona. Tako moj prijatelj Mato s medicinskog fakulteta dolazi u bolnicu i vozi sobni bicikl da bi upalio mašinu kroz koju svaki dan prođe nekoliko stotina ljudi radi pregleda. Tako moj prijatelj Mato, inače student medicine, ako nisam spomenuo, ode malo na Erasmus, zakorači u bolnicu koja se nalazi u gradu koji broji manje stanovnika nego Zagreb i jednim potezom prsta pritisne čarobni gumb kako bi upalio mašinu kroz koju također dnevno prođe nekoliko stotina ljudi radi pregleda.

Hrvatska nije i ne treba biti zemlja aviona. Hrvatska se ne treba dičiti njima i pokušati se prikazati kao neka tobože vojna sila. Nikad mi nećemo biti vojna sila. Zna se tko su vojne sile u svijetu. Mi, simbolično, mala potkova na Balkanu, možemo biti samo sila koja baca puste pare u vjetar. Pare koje se mogu iskoristiti na milijun drugih načina. Pare koje mogu usrećiti milijun stanovnika. Pare koje se mogu uložiti u milijun drugih projekata koji će biti od značaja.

Hrvatska je zemlja gladnih ljudi. Gladnih u njihovim vlastitim očima, sitih u očima onih koji nisu osjetili tu istu glad. Gladnih za znanjem, napretkom i boljim životom. Da oprostite na jezičavosti, kurčev je to bizmis. Kao i većina bizmisa u Lipoj Našoj. Kurčeva je ona zemlja, njeni stanovnici i predstavnici kada se pozitivne stvari za nju očituju u nabavci novih aviona. Nasadim vas na špic novog borbenog aviona.