Ljeto nije samo riva, more i piva

Nakon prošlogodišnjeg ljeta nitko nije mislio da će uslijediti novi lockdown. Ipak, iza ljeta je uslijedila teška jesen, a situacija nije bila bolja ni na zimu. Ponuda studentskih poslova u proteklih godinu dana mogla bi se bez problema okarakterizirati očajnom, što je i logično s obzirom na to da su i mnogi redovni radnici izgubili radna mjesta, a oni koji su bili u potrazi za poslom vjerojatno se i nisu previše usrećili. 

Novo normalno

Nastava se održavala online, ali su svejedno mnogi studenti ipak imali smještaj u gradu u kojem studiraju s obzirom na to da u više navrata nismo mogli biti sigurni hoće li se ipak predavanja slušati uživo. Ministar znanosti i obrazovanja Radovan Fuchs očito ne zna ili ne želi znati da student koji, primjerice, studira u Rijeci a prebivalište mu je u Vinkovcima, pod uvjetom da smještaj nema u studentskom domu, mora uzeti stan, koji će, pod pretpostavkom da živi u humanim uvjetima, plaćati najmanje tisuću kuna plus režije (procjena iz vlastitog iskustva). Jednostavnom matematikom dolazimo do iznosa od najmanje 10 000 kuna godišnje. Nisu svi studenti te sreće da su im roditelji u mogućnosti plaćati smještaj, a o troškovima života van roditeljskog doma ne treba trošiti previše riječi. Da, stan se može otkazati, no na nekim fakultetima je nastava bila hibridna, a na nekima su ispiti bili uživo.

Na državnoj razini sve je variralo s obzirom na epidemiološku situaciju, no u akademsku godinu ušli smo s planom da se nastava održava uživo, pa se ona opet preselila na internet, pa su se studenti ponovno vratili u učionice, da bi na kraju ipak većina bila vraćena na online oblik nastave. Tako je barem bilo u mom vlastitom iskustvu, a na državnoj je razini situacija toliko kompleksna da je bolje ni ne otvarati tu temu. Ne želim vas vraćati u te dane neizvjesnosti koji su nasreću iza nas, a nadam se da u novoj akademskoj godini nećemo morati prolaziti kroz isto. 

Bilo kako bilo, svi znamo da kada se stan jednom uzme u najam, potpisujemo ugovor, uselimo se sa svojim stvarima i očekujemo da ćemo na tom mjestu provesti neko vrijeme. Očito to znaju svi osim naše Vlade koja ili na to nije stigla misliti ili ih jednostavno nije briga. I u jednom i u drugom slučaju, to je na kraju problem studenata i njihovih roditelja. 

Da, za vrijeme akademske godine se u nekim normalnijim okolnostima može raditi paralelno sa studiranjem, ali primarni fokus je i dalje fakultet, pa je teško raditi puno radno vrijeme i zaraditi za stan, troškove života, ECTS bodove, članarinu za teretanu ili neku petu stvar. Upravo zato mnogi odluče otići na sezonu te u dva mjeseca pokušaju zaraditi barem dio toliko potrebnih novaca za normalno funkcioniranje kroz godinu.  

To u teoriji zvuči predivno, ali u praksi to često znači desetosatno radno vrijeme, ljeto bez slobodnog dana, nepodnošljive uvjete rada i šefove koji se prema studentima odnose kao prema robovima, najčešće jer jednostavno mogu.   

Sad će mnogi pomisliti da je tako jer tako mora biti i da je to nešto što treba izdržati, uzeti paricu i otići svojim putem. Imam novost za Vas – to tako ne da ne mora, nego ni ne smije biti. Barem ako se konzultiramo s hrvatskim zakonima, koji bi nešto, gle iznenađenja, trebali značiti. 

Zakon o radu, članak 75. nalaže da radnik ima pravo na tjedni odmor u neprekidnom trajanju od najmanje dvadeset četiri sata, što se nadovezuje na članak 74. prema kojem tijekom razdoblja od dvadeset četiri sata radnik ima pravo na najmanje dvanaest sati neprekidnog odmora.  

Ah, ti divni hrvatski zakoni koji očito vrijede samo kada paše onima koji ih nominalno provode. Kako inače objasniti ekipi u službenom posjetu Bosni i Hercegovini, političare koji uslijed najgore krize nakon Domovinskog rata koriste privilegije dobivanja plaće 6+6 nakon kraja mandata ili ucjene o potporama samo onim poslodavcima koji se procijepe. 

Ne samo da studenti uglavnom nemaju slobodni dan, nego su i potplaćeni. Minimalna studentska satnica u 2021. iznosi 26,56 HRK, što bi značilo da student koji radi deset sati na dan trebao dnevno uprihoditi 265,06 kuna, što je tjedno, pod uvjetom da nema slobodni dan 1885,42 kuna, a mjesečno 7541,68 kuna. Zvuči kao pomalo nestvarna plaća, a što iz vlastitog iskustva, što iz kruga mojih prijatelja na sezoni, mogu reći da rijetko tko zaradi takvu plaću, bezobzira na to o kakvom se poslu radilo. 

Naravno, sve je stvar dogovora s poslodavcem, no zakon je zakon, a osoba koja ne zna svoja prava najlakše ostane u okovima toksičnih poslodavca koji se robovlasnički odnose prema studentima znajući da im novci naprosto trebaju da bi egzistirali i da su lako zamjenjivi novim radnicima koji će biti zahvalniji i manje bezobrazni. Da, bezobrazan si ako znaš čitati zakon i tražiš slobodan dan i plaću koja ti prema zakonu pripada.  

Poslodavci su pogođeni ovom pandemijom, kao i svi ostali slojevi društva. Razumljivo je da egzistencija njih i njihovih obitelji ovisi o tih nekoliko mjeseci, ali to ne znači da se zakona ne trebaju držati. Netko će reći da je studentima bolje da se ne žale jer imaju subvencije na hranu i prijevoz, kao i pogodnosti što se tiče nekih drugih stvari. I što to sad točno znači? Da zato ne treba poštivati zakon?  

Uzmimo za primjer fiktivnog studenta koji odrađuje na Krku. Konobar je, radi dvokratno, a nekad i praktički cijeli dan, zbog događaja kao što je Europsko prvenstvo. Neka mu je plaća onih 7541,68 kuna bruto koja mu i pripada. U redu, ima i napojnice, ali to je čisto stvar dobre volje gostiju koji dolaze u kafić. U jednom jedinom danu poslovanja, svaki će kafić na frekventnijoj lokaciji višestruko zaraditi plaću tog studenta. Dakle, jedan dan mjesečno je potreban da se isplati plaća tog konobara. Pametnom dosta. 

Postoje poslodavci koji se tom logikom i vode, i koji će te pitati kako si, treba li ti nešto i koji dan bi volio biti slobodan. Prilagodit će se tvojim ispitnim rokovima, namjestit će smjene, a uz to ćeš biti i pošteno plaćen. Da su svi takvi, nitko ne bi kukao zbog dvokratnih smjena, manjka slobodnih dana i umora. Na kraju, radnici će ti dolaziti na posao s osmijehom na licu, mušterije će biti zadovoljnije, a i nikad se nećeš morati brinuti oko toga hoćeš li naći ljude za sezonu ili ne. Nećeš trebati tragati za zahvalnijima, nego ćeš imati radnike koji te cijene i kojima je stalo do njihovog posla. 

Da, pare nam trebaju i nemamo ih. To znaju i ptice na grani, zato i jedemo pohani iz menze, a ne T–bone steak u umaku od madagaskarskog papra. Često se radi o našoj egzistenciji i ispunjavanju potreba, a ne želja. Želje su otići na putovanje, izvesti curu u kino ili popiti s frendovima neki dobar viski. Većina nas radi da bi platili stan, režije, ECTS-bodove i gradski prijevoz.  

Naravno, ponekad si ostvarimo i koju želju, ali primarni motiv rada je financirati si fakultet i stvari neophodne na putu do diplome. Ipak, zdravlje nema cijenu. Nije normalno raditi između deset i dvanaest sati dnevno bez slobodnog dana, i pritom trpjeti uvrede, poniženja i ucjene. Budite svjesni svojih prava i čuvajte svoje zdravlje jer ništa nije vrijedno toga da ga izgubite.