Ljetna škola u Danskoj: Studenti plaćeni jer studiraju?!
Obrazovanje je potpuno besplatno. Studenti u jednom semestru moraju odraditi praksu (internship), za koju dobiju normalnu plaću (nije da oni moraju nekome platiti jer će raditi…). Nakon što se odsele od svojih roditelja (nekad između 18. i 21. godine) država im plaća stan, režije, hranu, daje im džeparac. Studenti mogu tako „zaraditi“ i do 6000 kruna (6120 kuna) mjesečno.
Obrazovanje je potpuno besplatno. Studenti u jednom semestru moraju odraditi praksu (internship), za koju dobiju normalnu plaću (nije da oni moraju nekome platiti jer će raditi…). Nakon što se odsele od svojih roditelja (nekad između 18. i 21. godine) država im plaća stan, režije, hranu, daje im džeparac. Studenti mogu tako „zaraditi“ i do 6000 kruna (6120 kuna) mjesečno.
Hrvatske su kovanice srebrne ili brončane. Kada su u novčaniku, možemo ih prepoznati po oštrim ili glatkim rubovima. One najmanje, od 1 ili 2 lipe, rjeđe i koristimo te viđamo. Na prvom danu svog putovanja imala sam susret s danskim kovanicama. Oni imaju kovanicu od 10 i od 20 kruna (1 kruna = 1,02 kune), a najmanja kovanica koju imaju je ona od 0,50 kruna.
Ušla sam u autobus i htjela kupiti kartu koja košta 20 kruna, a imaju automate u koje se mogu ubaciti samo kovanice. Počela sam kopati po novčaniku tražeći srebrne, misleći da ću možda sakupiti 20. Ništa. Samo 10. Vidjevši kako se mučim pokraj automata za kartu, neki stariji gospodin htio mi je pomoći. Pokušavao mi je objasniti da sigurno imam dovoljno novaca, i kad više nije znao kako bi mi to rekao, posegnuo je u moj novčanik i iz njega izvadio kovanicu od 10 kruna. Zlatnu kovanicu koju sam ja do tada ignorirala jer… Hej, obojani novac ima manju vrijednost.
Teza o neljubaznim Dancima tada je počela propadati i do kraja četvrtog dana boravka potpuno je nestala. Priča s danskim kovanicama nastavila se i u dućanu kada smo cimerica Njemica i ja račun od 105,70 kruna platile 105,50 kruna. Kao što rekoh/napisah, najmanja vrijednost je 0,50 kruna, tako da se račun uvijek mora zaokružiti – na manju vrijednost.
Izgubljena u gettu (triler)
Kasnije tog, prvog dana otišla sam kupiti bicikl. Dva tjedna prije toga javila sam se Poljakinji koja je na Facebooku u 2nd hand shop grupi prodavala bicikl i rekla sam joj da bih ga ja kupila 15. srpnja kad dođem. Rekla je da može. Večer prije mog dolaska čule smo se i dala mi je adresu na kojoj bicikl mogu doći pogledati. Budući da je ona već u Poljskoj jer joj je Erasmus završio, bicikl je bio kod prijatelja Talijana.
Poljakinja je rekla da dođem na treći ulaz, odem na treći kat i tamo pokucam na desna vrata. Izišla sam iz busa i kvart mi se činio malo udaljeniji od glavne ceste. Oko velikih zgrada, koje sve izgledaju jednako postavljen je drvored pa je sve ograđeno. Okružuje ih i cesta. Dok sam hodala cestom, prošao je jedan auto s nekim frajerima koji su trubili. Ok, ni prvi ni zadnji, pomislila sam.
Držala sam mobitel s GPS-om u ruci i slijedila puteljak. Ubrzo sam bila na šljunčanoj širokoj stazi gdje je s moje lijeve strane bila neka napuštena kuća.
Dvoje-troje male tamnopute djece igralo se na njoj, a troje-četvero tamnoputih vršnjaka gađalo ih je kamenjem. Neka moderna igra… Hodala sam dalje i prolazila pokraj žena u burkama i pospanih mladića s velikim bradama.
Približavala sam se zgradi koja je bila na danoj mi adresi i nakon nekog vremena došla do željenog ulaza. Pred njim su se igrala neka tamnoputa djeca. Kad kažem tamnoputa, ne mislim crna, nego bližeistočno tamnoputa. Ušla sam unutra i uspinjala se po stepenicama osjećajući miris… Hrane. Ali ne onaj dobar miris hrane, nego miris loše hrane, ustajale, pripremljene u velikim količinama i nehigijenskim uvjetima. Došla sam na treći kat i vidjela troja vrata.
Vrata na lijevo bila su otvorena, a vrata ravno i desno zatvorena. Na svim su vratima bila imena i prezimena muških osoba. Muslimanska imena. Premišljala sam se, pokušala kontaktirati Poljakinju i nakon nekog vremena pokucala. Vrata su mi otvorila tamnoputa djeca, 2-3 godine starosti, i počela nešto vikati na mene. Ne na danskom jeziku.
Pobjegla sam, zaboravila Poljakinju i unajmila bicikl za 450 kruna (na mjesec dana).
Na povratku sam samo zastala i fotografirala jednu od zgrada. Takvih je bilo nekoliko desetaka… Kasnije sam guglala ime kvarta i ispostavilo se da je to danski geto.
U Danskoj puše bura. Znam da će pravi ljudi s mora odmahnuti glavom i reći da je to nemoguće, i da kad bura propuše da nitko ne ostane imun, a kamoli blijedi Skandinavci… Ali u Danskoj je toliko vjetrovito da lagane ljude poput mene samo nosi okolo. Toliko puše tako da čovjek niti ne uoči da je zapravo na suncu i da će izgorjeti ako nema san protekšn. Prosječna ljetna temperatura u Danskoj je 20 stupnjeva, i to je nešto što me čini vrlo sretnom kad znam da je u Hrvatskoj 35+ svaki dan. Još jedna prednost ljudi koji vole svjetlost je količina dana svaki dan. Sunce zalazi u 22 sata i izlazi oko 4. Čak i kad je noć, nije „mrak“ nego samo malo tamnije.
Ova fotografija snimljena je u 21 h jednu večer, a osim tog vječnog dana prikazuje i kako je sav namještaj iz IKEE. Sav. Svaka čaša i šalica, svaka žlica, vilica, nož. Svaki tanjur, stolac, stol, krevet, jastuk, lampa.
Svjetiljka na toj fotografiji radi samo za ukras.
Sveučilište: kampus, knjižnica, studenti
Obrazovanje je potpuno besplatno. Nema negativnih bodova, nema socijalnog statusa. Mnogo je studija na engleskom, pa se svatko može uključiti. Upišu program, ali ne moraju slušati samo te predmete nego mogu kombinirati s drugim predmetima i tako skupljati ECTS bodove. Nekoliko studenata iz Njemačke tako studira nešto, ali slušajući predmete iz ljetne škole skupljaju bodove kako bi slijedeći semestar mogli, recimo, putovati.
Studenti u jednom semestru moraju odraditi praksu (internship), za koji dobiju normalnu plaću (nije da oni moraju platiti što će raditi…). I najbolji dio: nakon što se odsele od svojih roditelja (negdje između 18. i 21. godine) država im plaća stan, režije, hranu, daje novac za džeparac.
Studenti mogu tako „zaraditi“ i do 6000 kruna (6120 kuna) mjesečno.
Zato svako ljeto, kad im završi godina, mali Danci putuju po Europi i svijetu te odlaze na „godišnji odmor“. Možete zamisliti šok kad smo na prvom satu novinarstva razgovarali o tome kako smo proveli ili kako ćemo provesti praznike, i kad sam ja morala reći: „Ovo su moji praznici, u Danskoj“. Profesorica je samo nadodala: „Onda ćemo lagano i opušteno“. Simpatična žena. Koja je na praznicima bila u Sloveniji…
Prilažem ovdje i fotke knjižnice. Ovo je samo prvi kat. Nisam još otkrila čemu im služe separei s ogromnim televizorima.
Kampus je zelen, kao i knjižnica. Veliki parkovi kakve smo navikli gledati samo na fotografijama. Na kampusu je sve: svi fakulteti, svi odsjeci, svi instituti, svi nastavnici. Osim knjižnice, imaju i nekoliko kantina, ali i kafić u koji posebno odlaze strani studenti i mladi doktorandi. Ispred svakog ulaza u zgradu nalaze se parkirališta za bicikle.
Lijepo je vidjeti da su svi stanovnici ponosni na kampus i da koriste prostore parka na različite načine. Na gornoj desnoj fotografiji možete vidjeti ženu koja se sunča i muškarca koji peca. Usred grada. Ovdje je ta fotka još jednom, a oni su pod Photoshop reflektorom...
Zašto su Danci najsretnija nacija na svijetu?
Thea, kolegica s kojom sjedim na nastavi, objasnila mi je ovako: kad te netko pita „Kako si?“, „Kako se osjećaš?“ ili „Što ima kod tebe?“, ti možeš samo reći da je sve odlično, da ide po planu i da si sretan i zadovoljan. U Danskoj, ako kažeš da se ne osjećaš dobro, da si žalostan ili tužan, Danci misle za tebe da si sam kriv što si se doveo u takvu situaciju i ne žale te niti malo.
Zato Danci uglavnom govore da se dobro osjećaju i po različitim istraživanjima ispadaju najsretniji ljudi na svijetu.
Ja ipak nekako mislim da je to zbog novaca. Biti plaćen jer studiraš ono što želiš, koliko želiš, raditi praksu (internship) te i tada dobiti plaću, živjeti s miješalicama za tuš s termometrom (slika dolje), uvijek i svugdje ići biciklom, imati ogroman TV u knjižnici (na kojem vjerojatno ne gledaju utakmicu, kao što bi u Hrvatskoj), sunčati se u gradskom parku bez da završiš u novinama (samo na studentskom portalu u nekoj tamo hrvatskoj namjerno s malim slovom), pa… Mene bi to činilo sretnom. Zasad.
