Ljetna škola u Danskoj: Danci cijene ljudski rad. Mi cijenimo stvari.

Vratila sam se iz Danske nakon mjesec dana i pritajila se dok ne napišem i ne pošaljem završni ispit. Dok čekam povratak u svoj društveni život, kratke misli prvo dijelim ovdje.

Obrazovni sustav

Obrazovanje u Danskoj temelji se na praksi i projektima. Uče oni i malo teorije, ali je na kraju za ispit važno objasniti što si i kako radio, pa to spojiti s teorijskim konceptima. Kod nas se ipak prije svega uči teorija i rješavaju zadaci. Njihova prednost je to što nešto isprobavaju, rade, kreću se u krugovima koji će ih kasnije zaposliti, ali im je znanje specijaliziranije. Cijeli studij kod nas se zove Novinarstvo i ima smjerove. Tamo je studij Online novinarstvo. Dok studiraju, moraju pisati eseje u obliku znanstvenih članaka, a nisu sigurni kako pravilno citirati. S kolegicom Dankinjom morala sam održati tri prezentacije. Jedan članak koji smo prezentirale povezivao je video novinarstvo s teorijom diskursa i sa semantičkim trokutom (lingvistika). Ne znam kako bi ona to samostalno protumačila. U tom je slučaju dvopredmetni Filozofski pobijedio neznanje.

Prvo pitanje koje nam je profesorica postavila na prvom satu bilo je – Tko ima Twitter? Twitter je the newsroom digitalnog novinarstva, i ne možeš biti novinar ako nemaš Twitter. Prvi zadatak koji nam je zadala bio je ulogirati se na Twitter, followati jedni druge i priključiti se u Facebook grupu kolegija. Neće ona preko maila niti preko već postojeće platforme za učenje na daljinu – nego Facebook i točka. Imate li vi Facebook grupe sa svojim nastavnicima ili se slijedite na Twitteru i Instagramu? Mene moji teško i na LinkedIn prihvaćaju… Profesorica nam je nekoliko puta tjedno slala motivirajuće slike, poruke i linkove, a noć prije završne prezentacije samo je stavila meme „Who's awesome? You're awesome!“ Raspitala sam se ponaša li se ona tako i inače ili je ovo bila iznimka (ipak, ljetna škola, ovo ono) i rekli su mi da je to jednostavno ona.

Kako se pišu ispiti? Od kuće. Ponekad u obliku eseja kao što sam ja imala, a ponekad se osoba mora u određeno vrijeme ulogirati na platformu i u roku od nekoliko sati riješiti ispit. Prije predaje potpisuje se dokument u kojemu se obećaje da je sve što je napisano vlastitih ruku djelo i da se nije kopiralo, plagiralo ili posudilo tuđu rečenicu, a bez posebnog priznanja i napomene u tekstu (pa makar i u fusnoti).

Životni standard

Inače, to po čemu su Danci toliko različiti od nas je povjerenje. Nitko ne zaključava bicikl jer ti ga nitko neće ukrasti. Nitko ne izdaje račun jer se zna koliko što košta i koliko ti trgovac mora vratiti. Ljudi svoju malenu djecu ostavljaju u kolicima na cesti jer ih nitko neće ukrasti. Iznajmljeni bicikl se predaje bez pregleda, jer ga sigurno ne bih vratila potrganog. WC-i se uglavnom ne dijele na muške i ženske. Kad uđeš u autobus, uvijek poništiš kartu. U gradu u kojem sam bila imaju Deer park, park po kojem slobodno šeću obitelji jelena, srnice, divlje svinje i slični. Posjetitelji mogu besplatno ući i hraniti ih. (Već vidim Bandića…)

Političari u gradskoj skupštini mogu biti samo zaposleni građani. Posao političara može biti isključivo part time job ili hobi, nikako ne i osnovni izvor prihoda. Zamislite kakvu bi to revoluciju izazvalo kod nas. Pa tko bi htio biti političar? Tko bi bio dovoljno ambiciozan da svoje slobodno vrijeme troši na poboljšanje sveopćeg života drugih ljudi, vrlo vjerojatno volonterski?

Alkohol i čokolada su izuzetno skupi. Alkohol je pogotovo skup u kafićima (u kojima, usput rečeno, nema konobara koji poslužuju – nego si svatko sam donosi sa šanka). Alkohol je skup jer ga Danci ne podnose dobro, a čokolada je skupa jer - odlučeno je da je čokolada zdrav proizvod pa se u dućanima ne može kupiti mliječna čokolada koja nije zdrav proizvod jer nema velike količine kakaa. Zdrava čokolada s visokim postotkom kakaa je skupa, a s obzirom na to da je to jedina čokolada u dućanima – sva čokolada je skupa.

Mi Hrvati

Kako sam pratila što se događa u Hrvatskoj? Na Twitteru sam pofollowala sve važnije hrvatske medije i skinula Enterovu aplikaciju za slušanje glazbe. Oni su me podsjećali kako je u Zagrebu bilo vruće. Finac kojeg sam upoznala prokomentirao je da je ludost živjeti na 40 stupnjeva Celzijevih. Kod njih se upozorenja s uskličnicima izdaju kad se temperatura približava tridesetici, a na hladnoće se, kaže, čovjek lakše pripremi. Samo odjeneš sve što imaš doma…

Poslije moje prethodne kolumne, jedna mi se djevojka iz Hrvatske javila na mail. Vidjela je da imam isti sat kakav je i ona jednom imala, ali ga je nažalost izgubila. Nisam joj mogla preprodati svoj, jer i moj ima sentimentalnu vrijednost, ali poslala sam mail proizvođaču. Napisala sam im sve: kako pišem za studentski portal, kako sam u Danskoj i da mi se, nakon što sam stavila sliku svog sata u kolumnu, javila čitateljica s privatnom porukom… Odgovorili su mi na mail!

Foto: Screenshot / Privatni mail

Ima jedna velika razlika između nas i Danaca. Mi, Hrvati, cijenimo stvari. Štedimo kako bismo si priuštili stvari, nekretnine i eventualno putovanja (to ove novije generacije, pod utjecajem Zapada). Danci, s druge strane, cijene rad. Jedno jeftinije šišanje u Danskoj može koštati i 500 kruna. Zašto? Zato što je to frizerki posao, a posao je skup. Dizajnerska odjeća nije skupa, u usporedbi s tim. Budući da svi koji rade mogu dobro zarađivati, to znači da imaju više novaca za trošenje pa u konačnici imaju jednaku količinu stvari kao i mi. Moj skupi smartphone i Ray Ban naočale nisu bile iznimka, nego pravilo. A moj običan laptop nije se mogao priključiti na projektor jer tamo svi imaju MacBook pa je i priključak na projektor samo za takva računala.

Lova vrti sav ovaj svijet, baš sav ovaj svijet, baš sav ovaj svijet (Cabaret)

– Što ćeš raditi kad završiš faks? – Pa, htjela bih upisati doktorski studij, ali ne znam hoću li si ga moći priuštiti. – Priuštiti? Pa u Danskoj je doktorat posao – zaposlen si, dobivaš plaću, istražuješ i studiraš. Fan fact: dobiješ milijun kuna za tri godine Milijun kuna.

Koliko sam potrošila? Puno. Vodila sam pažljivu Excel tablicu i vizualno to izgleda ovako (u omjerima):

Foto: Pascalina

Smještaj je najskuplji. Ali smještaj je bio u domu, sa zasebnom sobom, kupaonicom i kuhinjom, sve bogato opremljeno. Čitaj u kolumni prije. Prostorija za besplatno pranje odjeće pokreće se na solarni pogon. Nalazi se u zajedničkoj prostoriji u kojoj je i kafić koji radi jednom tjedno i prodaje pivo za 5 kruna. To je gotovo pa besplatno. –  rekao je Finac.

Zrakoplov je skuplji (a bio je Croatia Airlines) nego vlak, bicikl i svi busevi zajedno. Karta za bus je 20 kruna, a njihova prosječna plaća 20 000 kruna. Ako je u Zagrebu prosječna plaća 5000 kuna, to je kao da ZET-ova karta košta 5 kuna. U hrani stvarno nisam oskudijevala, ali sam kupovala u najjeftinijim dućanima. Primjer: dvije litre flaširane vode su 8 kruna, od čega tri (3!) krune dobiješ natrag kad doneseš bocu. Prilažem ovdje neke fotke mojih i cimeričinih specijaliteta.

Budući da predavanja (odnosno course) nisam morala platiti, pod faks računam kupovinu knjige (s Amazona) i društvene programe u koje sam se uključila. Plesala sam danske narodne plesove s njihovom 60+ godišnjom folklornom grupom, to je sve što ću reći.

Pod Ostalo mi je kartica za mobitel i 2 GB koje sam trošila u tih mjesec dana, uglavnom na Mapse jer sam se često gubila po gradu, te pokloni za najbliže. Odlučila sam im svima pokloniti kakao. Zato što Danci, kada vani pada kiša/snijeg, hladno je, noć je, puše vjetar (znači 75% vremena), doma gledaju filmove ili igraju društvene igre i piju kakao. Pozivam, otkad sam došla, sve svoje frendove na druženja da im dam poklone, ali ako se ne odazovu do nekog vremena, ostat će koja vrećica kakaa za najvjernije čitatelje.