Ljetna škola u Danskoj: Dan prije velikog putovanja - očekivanja, planovi, pripreme i svi problemi zračnog prometa na jednom mjestu!
Naša kolumnistica dan uoči velikog putovanja zapisala je prvu putopisnu bilješku. Ako ste ikada razmišljali o životu na sjeveru ili zamišljali kako biste se ponašali u takvoj situaciji, pročitajte i usporedite. Spoiler alert.
Naša kolumnistica dan uoči velikog putovanja zapisala je prvu putopisnu bilješku. Ako ste ikada razmišljali o životu na sjeveru ili zamišljali kako biste se ponašali u takvoj situaciji, pročitajte i usporedite. Spoiler alert.
Sutra putujem na mjesec dana u Dansku. To mi je prvi let, prvo duže putovanje i prvi boravak u Danskoj. Idem u ljetnu školu novinarstva na Sveučilište u jednom danskom studentskom gradu (i ne, nije Kopenhagen, a Amsterdam je u Nizozemskoj).
Otkud mi uopće ideja baš za Dansku, ne znam. Ali to što HRT uporno prikazuje njihove dramske serije, nije odmoglo.
Prtljaga je spremna, sad obavljam još posljednje pripreme, pripreme koje mi već traju nekoliko mjeseci. Kako bih imala neka očekivanja, pročitala sam knjigu Danci i stranci u kojoj pripovjedačica uspoređuje Hrvate i Dance; njihove načine života, odnos prema djeci i prijateljima, kupovnu (ne)moć, obiteljsko nasljeđivanje. Zbog knjige očekujem da ću morati biti na oprezu kad mi netko nešto ponudi, jer kod njih ide pravilo „svatko plaća svoje“ i „gost si donosi sam svoju klopu“. Nema previše pomaganja, ljudi gledaju svoja posla.
Očekujem da se Danci ne uređuju previše - mislim da nose odjeću i obuću u kojoj se osjećaju udobno, a s kozmetičarima i frizerima nemaju pretjerane doticaje. Očekujem da se svi voze biciklima - koji se ne kradu! Zbog toga sam odlučila, kada stignem, kupiti polovni bicikl s lokotom, ali, tati za sreću, nosim još jedan dodatni. – Moš' mislit kako tamo ne kradu bicikle! –rekao bi, a ja odgovorila: – Ne, tata, to je Danska. Drugačije je to kad odrastaš u zagrebačkom kvartu koji je okružen drugim kvartovima poznatim po krađama čak i šahtova i semafora (svjedočila sam tome), a ako ti treba bon za mobitel, samo reci koja mreža i „posudit“ će ga s kioska ... Zapravo, ako mi i ukradu bicikl u Danskoj, optužit ću ih da su motivaciju pronašli u ovome tekstu i zato tražili baš moj bicikl.
Što se obrazovnog sustava tiče, očekujem da ću raditi projekte s ostalim strancima i nadam se da će se moje učenje engleskog započeto već s tri godine života, a završeno upisom na fakultet (jer sad studiram neki drugi jezik, naravno, logično) isplatiti i da ćemo se dobro razumjeti. Jer danski ne znam.
Proučavala sam njihovu fonetsku transkripciju i pokušavala izgovarati glasove. Imaju prevelik broj velara (k, g, h) i nekoliko aspiriranih glasova, koji se, znači, izgovaraju zajedno s „h“. Na primjer, „p“ se kaže kao „ph“. Ali … vokali? Scrollanje vokala na Wikipediji traje nekoliko sekundi. Osam različitih slova „a“plus desetak diftonga koji imaju takvo slovo „a“, plus još i nenaglašeni „a“. Dakle, ništa od danskog.
Dug put
Međutim, prije nego što uopće dođem tamo gdje me očekuju, moram proći dugačak put. Sutra u 8 sati ujutro prvi puta letim avionom. Kako sam se za to pripremala? Odgledala sam nekoliko sezona spektakla Air Crash Investigation. Pozitivna strana toga je što sada znam što se sve u zračnom prometu više ne može dogoditi! Popravili su gume na avionima tako da se ne može ponoviti priča s Concordom u Parizu kojem je ona pukla, probušila spremnik s gorivom i zapalila avion. Piloti su u paketu: jedan iskusan, drugi iskusniji pa se ne može dogoditi da se nađu u problemu koji baš niti jedan ne zna riješiti. GPS sustav napredovao je i koordinate se unose pažljivo tako da ne mogu otići u krivom smjeru i ostati bez goriva. Piloti se, u nekim slučajevima, biraju tako da nisu najbolji frendovi koji stalno lete zajedno kako se ne bi zapričali i zaboravili upravljati avionom (bila je jedna takva epizoda u Južnoj Americi!). Nitko ne smije u kokpit osim pilota. Kokpit se ne može otvoriti izvana (ne spominjite mi Germanwings). Autopilot se ne može isključiti bez da vas o tome ne obavijesti (događalo se …). Na tlu se prije leta provjeravaju motori i sustav za ventilaciju. Crna kutija nije crne boje. Odabrala sam mjesto pokraj prozora da gledam van, i mjesto oko kojeg više nije bilo slobodnih sjedala. Pretpostavljam da su, tamo gdje je gužva, najbolja mjesta (tako je u kinu sa zadnjim redovima).
Što nakon aviona?
Nakon što izađem iz aviona, moram s terminala 2 otići na terminal 3 kupiti kartu za vlak. Već sam rezervirala kartu i željeno mjesto (30 kruna) – samo što ne znam kojim putem ide vlak. Nadam se da ću se ipak voziti prema naprijed, a ne u rikverc jer me od toga boli glava. Postoji mogućnost da studenti i mlađi od 26 godina imaju popust (i to 50%!) s nekom njihovom karticom, ali ne znam može li se ta kartica kupiti na licu mjesta ili samo preko automata - komplicirajiji je put preko automata jer nemam dansku adresu/broj mobitela. U nekom ću trenutka, istina, kupiti SIM karticu za mobitel, na njihovom kiosku na aerodromu, ali pitanje je hoću li uopće imati dovoljno vremena za obaviti planirano. Plan je iz vlaka javiti se najbližima, a nije 100% sigurno da vlak ima bežičnu mrežu; vjerojatno ima, to je Danska. Nakon što kupim kartu (s popustom ili bez), moram pronaći vlak i sjesti u njega. Budući da imam 23 + 8 kg prtljage + žensku ručnu torbicu, nadam se da će moje hodanje po terminalima, kao i smještanje prtljage iznad glave u vlaku, popratiti neka ljubazna osoba jačeg stasa i učiniti to kao uslugu. I ako je Danac/Dankinja, ne ispostaviti mi račun …
A što nakon vlaka?
Vožnja vlakom traje oko četiri sata i već bih u 15 i 30 trebala biti na odredištu. Tada moram izaći iz vlaka i kupiti paket od deset karata za vožnju gradskim autobusom. Upravo pripremam papirić na kojem će mi to točno pisati jer to ima svoj naziv na danskom. Nakon što uđem u pravi autobus, vozim se šest stanica. Lagano koju minutu šećem u nekom smjeru (valjda će imati putokaze?) i potražim International Centre u kojem me u 16 sati očekuju i gdje će mi dati Welcome paket te online kupljen jastuk i pokrivač. Pokazat će mi kampus i uputiti me prema mom domu. A dom! Dom je dvosobni stan koji dijelim s jednom cimericom. Svaka od nas ima svoju sobu od 12 kvadrata i imamo zajedničku kupaonicu i kuhinju. U kuhinji svaka ima vilicu, žlicu, nož, čašu, šalicu, tanjur, tavu i lonac. Ako nam to nije dovoljno, piše u uputama, IKEA je blizu. Dom, odnosno dvosobni stan, izvana izgleda (barem na slici) kao naš NSB, smeđe i četvrtasto s velikim prozorima. A imamo i vešeraj koji je preko danu jeftin jer koristi sunčani pogon!
Strah me (jedino) lošeg vremena, odnosno prevelike količine kiše, vlage i niskih temperatura. Prosječna je ljetna temperatura tamo između 16 i 20 stupnjeva, umjereno sunčana. Google kaže da ne bi trebala padati kiša sve do subote. Zbog kiše, osim bicikla, kupujem i onih deset autobusnih karata. Ne švercam se ni u Zagrebu ( jer, pod a), kvart mi je blizu čudnih kvartova, b) ne želim da me izbace jer mi se često negdje žuri, c) novac je iz gradskog proračuna, d) nisam konfliktna osoba), a bilo bi mi i malo glupo da me izbace iz danskog autobusa uz viku na njihovom grlenom jeziku.
Za kraj, kako se to spremaju koferi za mjesec dana takvog puta? Hrana, odjeća i kozmetika. Crvena ženska torbica koja mi ide uz 1/4 outfita koji nosim sa sobom i koja se trenutno nalazi u velikom koferu punom Podravkinih proizvoda: juhice i gotove tjestenine. Mislim da očekujem njihovo sponzorstvo do godine ... Nosim i Cedevitu i velike količine čajnih kek(a)sa. Tip odjeće je proljetan, uglavnom u istim bojama. Ponijela sam nekoliko knjiga, ručnike, posteljinu (za onaj jastuk i pokrivač koji sam unaprijed morala kupiti), osnovnu kozmetiku, zalihe kave i čajeva (uz čajne kekse), puno pari traperica, haljine, ali i štikle - jer očekujem da se Danci previše ne uređuju pa im, eto, cure s neBalkana.
U Zagrebu, 14. srpnja 2015.
