LOGIN
REGISTRACIJA
Zaboravili ste lozinku?
Lucija Adžić

Koliko zapravo vrijedi studentski rad: Više ili manje od jedne kave

Skrolanje po stranicama studentskih centara i FB grupama s ponudom poslova svakom studentu izazove makar blaže želučane tegobe.

Skrolanje po stranicama studentskih centara i FB grupama s ponudom poslova svakom studentu izazove makar blaže želučane tegobe.

Da predsjednik naše države zaista može donijeti dekrete, Kolinda Grabar-Kitarović podigla bi minimalac na 7500 s dosadašnjih 3750 kuna. To znači da bi minimalna satnica za studentski rad iznosila 46,88 kuna i većina bi zarađenim mogla pokriti stanarinu, možda i režije, a poneki čak i dva fina obroka od jela s izbora u menzi. Pod uvjetom da na druge stvari ne troše ništa.

Da se poslodavce pita, oni bi studentski rad platili 6 kuna, a oni darežljiviji dodali bi i ovih 88 lipa pa nek' se nađe za kavu s prijateljima. 

Skrolanje po stranicama studentskih centara i FB grupama s ponudom poslova svakom studentu izazove makar blaže želučane tegobe. Osim što se svašta nudi, svašta se i komentira. Iako je na FB grupe teško primijeniti Zakon o obavljanju studentskih poslova, barem bi bilo u redu ponuditi pristojnu (legalnu) satnicu. Problem stvaraju tri tipa ljudi. 

Mogu li studenti očekivati uvođenje radnog staža za studentski rad?


Prvi su poslodavci koji žele zaraditi što više, a radnike platiti što manje (iako su već oslobođeni raznih naknada koje inače moraju plaćati za zaposlene na ugovor o radu). Nije im dosta što studenti imaju pravo na jeftiniji javni prijevoz pa se oko toga ne brinu. Nije im dosta što studenti, barem oni redovni, imaju zdravstvenu zaštitu. Uza sve to, poneki očekuju poslušne i radišne male pomoćnike koji će posao obavljati svojom opremom. 

Najgore je što novi Zakon nije uveo reda. Iako je njime regulirana i inspekcija poslodavaca, neki su se besramno dosjetili kako će i dalje moći potplaćivati mladu radnu snagu. Novi alat hrvatske privrede je lažiranje radnih sati. Umjesto da ih plate više za isti broj sati, od ove godine poslodavci isplaćuju jednak iznos, a na ugovore upisuju manji broj sati. Jer ako nećeš ti, drugi će. No, u svome nedjelu nisu sami. 

Plenković na predstavljanju Vlade najavio podizanje studentske satnice na 7,81 euro


It takes two to tango. Drugi su tip sami studenti koji pristaju na slabo plaćene poslove iz raznih razloga. Možda im treba novac pod hitno, možda nemaju vještine za bolje plaćene poslove, a možda im uopće nije važno. Kako bilo, i studenti su odgovorni za loše stanje. Umjesto da se suprotstave i složno odbiju niže satnice i lažne radne sate, nijemo sjede u svojim klimavim uredskim stolicama i sliježu starom i ofucanom uniformom prekrivenim ramenima. Jer ako neću ja, drugi će. 

Budući da između ove dvije skupine nema dovoljno dramskih elemenata, javljaju se oni. Dežurni komentatori s nijetotakobiloumojevrijeme argumentima. U ovu skupinu spadaju svi oni koji te poklope komentarima poput Ako ti nije po volji, naći će se netko (taj se u životu nije javio na oglas, tata mu ga našao); Ja sam za vrijeme studija radila za 14 kuna i nisam se žalila (ima troje djece, studirala krajem 90-ih, nema pojma o Zakonu i koja je razlika između realne i nominalne vrijednosti novca); Što se ti javljaš, ionako ćeš svu zaradu zapit u Roka i tako dalje, i tako dalje. 

Maturalna večer u Zagrebu: istražili smo koliko treba izdvojiti za nezaboravnu proslavu


Naš je problem što još uvijek razmišljamo o tome kako preživjeti kao pojedinci. Za to kako će preživjeti društvo, nikoga nije briga. Možda je zbog toga što još nemamo dovoljno odgovornosti, možda je zbog toga što još nismo svjesni da imamo moć i pravo suprotstaviti se, činjenica je da smo jako pasivni. Nema veze, neću ja, drugi će se izboriti za naša prava nije stav koji bismo trebali gajiti. Jer što prije shvatimo, bit će nam bolje. A odgovor na pitanje iz naslova je poprilično jednostavan – sami određujemo svoju cijenu.

FOTO: FLICKR