Kakvu ćemo Hrvatsku ostaviti Joži Manoliću ako nećemo mariti za pismenost?

Dovoljan je samo letimičan pogled na bilo koji portal da bismo zaključili kako mnogi autori tekstova ne mare za pravopis i stilsko izražavanje. Dovoljno je samo malo „prešaltati“ televizijske programe da se uoči govor koji više priliči monologu u „kafani“. Kojega god medija da se dotaknemo primijetit ćemo kako rijetki njeguju hrvatski jezik, u smislu da su upoznati s pravopisom, gramatičkim te stilskim pravilima. Legendarna radijska i televizijska voditeljica te novinarka Helga Vlahović Brnobić rekla je za svog života: – Ne smijemo snižavati kriterije. – Gdje su danas medijske ličnosti poput Helge Vlahović koje se mogu dičiti elokventnošću, pismenošću, dikcijom, i još da znaju nekoliko jezika uz to? Ponekad se čini da je i previše tražiti od nekih poznavanje više jezika jer se mnogi bore i s materinjim.

Kvaliteta izvještavanja davno je izgubila utrku sa senzacionalizmom, koji ipak donosi više klikova te mami više pozornosti kako na internetskim tako i na ostalim medijskim platformama. Mnogim je redakcijama bitnije bombastično i brzo izvještavanje zbog čega se zanemaruje suština svih medijskih formi – objektivan i informativni sadržaj koji se drži hrvatske pravopisne norme. Zbog navedenog nije pošteno sve novinare i voditelje etiketirati kao nepismene jer je ponekad nemoguće biti fokusiran na kvalitetu teksta ili govora kada su ti na grbači pritisak vlasnika medija i urednika. Uz to, neizvedivo je biti u toku sa svime što se događa oko nas i u svijetu, što se ponekad čini kao imperativ posla u medijima.

Koliko god je teško održavati zdrav razum uz granatirajući pritisak sa svih strana, prijeko je potrebno samousavršavanje svakoga medijskog djelatnika, u smislu da poradi na pismenom i verbalnom izražavanju. Nadalje, redakcije bi mogle razmisliti o angažiranju lektora, a mnoge ne žele angažirati ni volontere jer im lektoriranje teksta „oduzima vrijeme". Svijetli primjer medija koji promiče lektoriranje jest Studentski.hr. Zamolili smo pojedince iz bande Studentskog.hr da izdvoje što za njih predstavlja trn u oku kada je riječ o medijskom izražavanju.

Ivana Tomić: — Razlika između jer i jel, najveći trn u oku. Razlika „ije" i „je", „s" i „sa", previše pleonazma. —
Marin Karadžija: — Nitko ne odvaja vokativ zarezom, a Drago Ćosić već 300 godina govori "nevjerovatno". —
Ana Marasović: — Alergična sam na „da li". —
Josipa Milković: — Korištenje srbizama i ostalih stranih riječi. Također sam često znala vidjeti „neznam" i „nemogu". —
Marija Barić Đurđević: — Mrzim kad piše biti ću, platiti ću... Uglavnom, ide „platit ću", „bit ću", a „ću platiti", „ću biti". I ljudi to ne kuže. Sad sam se isto iznervirala.—
Ivana Čulina: — Javila se žena OD osumnjičenog. —
Barbara Tolić: — Mene pleonazmi ubijaju, s naglaskom na „no međutim" i slične izraze koji su postali poštapalice.—
Marta Bužanić: — Nerazlikovanje živog i neživog u koji/kojeg. I korištenje akuzativnog oblika kćer umjesto nominativa kći. I „80-tih" godina i slično. Ne znam, uvijek to imam potrebu pročitati kao „osamdesettih." —

Dok je u pisanim medijima lakše naći zamjerke vezane uz pismenost, kod verbalnog će izražavanja uvijek postojati vječna dilema: govoriti novoštokavštinom ili koristiti narječje svoga rodnog kraja. Iako je poželjno čuvati svoju individualnost, u javnom diskursu potrebno je izražavati se standardnim govornim jezikom, a to je osobito dužnost medijskih djelatnika čija svrha nije samo informiranje javnosti već i edukacija. Istog mišljenja je i govorna trenerica te fonetičarka Ana Vlah. 

— Ako javna osoba odabire govoriti svojim privatnim govorom, mora biti svjesna toga da time šalje poruku. Isto tako, svaki bi govorni profesionalac s govornom manom trebao ići na vježbe. Smeta me kada čujem voditelje ili novinare koji nisu uvježbani, pogotovo zato što je takva vrsta treninga u Hrvatskoj dostupna jer postoje govorni treneri, fonetičari, logopedi. Ono što me u ovom kontekstu, nažalost, raduje to je što i 'obični' gledatelji/slušatelji primijete razliku među voditeljima/novinarima, koji su u nekom trenutku u karijeri posvetili vrijeme svojem govoru. —

Da nije sve tako sivo smatra urednica i novinarka Soundset radija Ana-Marija Topolčić. Ipak, smatra kako bi svakoj redakciji trebali biti dostupni lektori i omogućene govorne vježbe. Uz to, kontrole tekstova i govornog sadržaja smatra prvim i jako važnim korakom za rad na sebi svakom novinaru. 

 — Iako je uvriježeno mišljenje da je pismenost novinara u Hrvatskoj na koljenima, usudila bih se reći da to nije istina i da jako puno novinara, pogotovo mladih, radi na vlastitom usavršavanju, kako u pisanju tako i u izražavanju. Da bi moglo bolje, moglo bi, kao i u svakom segmentu naše profesije, ali tu bi se isključivo trebalo apelirati na poslodavce, urednike i ostale odgovorne u proizvodnji sadržaja. —

Sve navedeno dostupno je na našoj javnoj televiziji, kako tvrdi novinarka HRT-a Dajana Šošić.

— Na HRT-u nitko od novinara ne može čitati tekstove dok ne prođe određene vježbe, a nakon toga se nastavlja vježbanje individualno, prema potrebi, te redovite pripreme uoči javljanja i čitanja tekstova. Naravno, sve tekstove prije toga provjeravaju i fonetičari  — poručila je Dajana i nadodala da su vježbe važne kako bi novinari stekli kontinuitet.

U svijetu gdje je vrijeme novac suludo je očekivati da će svi mediji najednom postati oličenje profesionalnosti, koji drže do toga da educiraju javnost svojim ispravnim izvještavanjem. Međutim, na nama je (svima nama) da ponekad pripazimo na to kako se izražavamo, kako pišemo. Ako ste lijeni otvoriti pravopis i gramatiku, uvijek možete koristiti bar blaženi Hašek. Kakvu ćemo Hrvatsku ostaviti Joži Manoliću ako ćemo svi zajedno promovirati nepismenost? Što se medija tiče, tko smo mi da kažemo gigantskim medijskim kućama da zanemare zaradu u korist opismenjavanju društva? Mi smo mali miševi, no zato uvijek možemo slati kritike medijskim djelatnicima, napraviti Facebook stranicu poput Hejt za klikbejt ili biti Grammar Nazi u razgovoru sa svojim prijateljima. 

Možda je licemjerno pisati o profesionalnosti u izražavanju, osobito kada se u istom paragrafu spomenu Joža Manolić i Hejt za klikbejt. Unatoč tome što trebamo težiti ka savršenstvu u pismenom i usmenom izražavanju, mišljenja sam da je ponekad dobro dozirati i malo fristajlanja. Isto tako, ljudski je i griješiti, stoga se u nastavku prisjećamo slavnih ispada televizijskih ličnosti. Da nastavim u istom tonu: — Najte niš zamerit! — .