Kako od festivala do cirkusa? Pitajte Vladu i medije

ZA, PROTIV, ZA, PROTIV, ZA, PROTIV i tako već posljednjih mjesec dana. Jučer u 19 sati mogli smo odahnuti. Uff! Prošlo je. Rezultat glasi: 66% ZA, 33.5% PROTIV. Izlaznost je mala, svega 40%. To nas ne treba čuditi jer i na prošlom referendumu o ulasku Hrvatske u Europsku Uniju izlaznost nije prelazila 45%. Stoga ne možemo govoriti o nezainteresiranosti Hrvata za ovo pitanje već o općenitoj apolitičnosti Hrvata kada su u pitanju izbori. Facebook kroničari tipkaju svoje mišljenje, borba je za svaki lajk, pristrani mediji  su utihnuli jer ne mogu od srama složiti dvije smislene rečenice, a Vlada proglašava dan žalosti za preminulu demokraciju i jasno poručuje: „To ovako više ne može. Ovo nije demokracija. Tko narodu daje pravo odlučivanja?!"

Sad tko je tu lud? Zar referendum nije izravna demokracija? Zar Ustavni sud nije prosudio da je pitanje valjano? Zar nije prikupljeno dvostruko više potpisa od potrebnog za raspisivanje referenduma? Cimer koji je isto Hrvat i ja smo se zaista trudili naći valjani argument protiv, ali ga uza sve muke nismo našli. Na dobrom putu su bili troškovi i istina je da 48 milijuna kuna u ovo teško vrijeme nije malo, ali istina je i da demokracija košta. Druga činjenica je da je otvoreno 6000 birališta, i na svakom su radila tri izborna službenika koji su mahom bili nezaposleni mladi i studenti. Svotica od 300 kuna jednom studentu jako lijepo dođe. Nije li Vlada licemjerna kada spominje troškove, a u isto vrijeme kupuje automobile u vrijednosti 167 milijuna kuna? Ma neeee... Čini nam se. Bitno da je švabo s pogonom na sva četrii, a za demokraciju ćemo lako. I onda mi osoba koja je moral izgradila na dvije pročitane knjige pape Frane ide govoriti kako je kršćanski brinuti se za siromašne. Bravo Kolumbo! Ostale argumente sam u potpunosti odbacio kad su počeli uspoređivati referendum s borbom za prava crnaca u Americi i Hitlerovom politikom prema Židovima. Ovdje stavljamo točku na njihove argumente.

Većina se slaže da je ovo put kojim Hrvatska treba ići i ja sam iznimno sretan što sam iz inozemstva mogao biti dio nečega što su pokrenuli građani. Ovim putem se zahvaljujem prijateljima na fejsu, roditeljima na skypu, malim portalima, pa tako i studentskom, što su mi omogućili da i preko Jadrana čujem glas većine jer slušajući naše medije većina u demokratskom društvu ne vrijedi ništa i ne zaslužuje pažnju. Čitajući prva pera naših najvećih biltena i gledajući Dnevnik i emisije jadne nam televizije u potpunosti se dobije dojam da je jedina prava opcija PROTIV. Ovdje sam u potpunosti objektivan jer sam tisuću kilometara daleko od rodnog Splita i sve osnovne informacije iz Hrvatske dobivam preko medija, ako ih tako mogu nazvati.

Gospođa Željka Markić je rekla da Hrvatska prvog prosinca doživljava festival demokracije jer građani izravno odlučuju o društveno važnim temama. A ja bih je nadopunio da referendum ustinu je festival demokracije u zemljama koje poznaju pojam demokracije. Nažalost ja sam iz Italije vidio samo cirkus. Pokušat ću biti slikovit.

U lijevom kutu pozornice festivala vidimo zbor ministara i njihovih pomoćnika pod dirigentskom palicom maestra Zokija. Lagano pjevuše svima poznatu „Magla svuda, magla oko nas". Prepun parter i tribine zbunjeno promatraju situaciju jer to jako loše zvuči. Izgleda da prvi teror orkestra Željko falša. Pogleda strogo usmjerena prema publici poput sokola vreba plijen i na dijelu pjesme „prekasno je, uzaludno, sve je dublji jaz" potpuno gubi koncetraciju jer mu se učinilo da je netko u publici viknuo Za dom! Na njegovo mjesto uskače sopranistica Vesna i povlači pjesmu"nekad ipak kriknula bih poneku psovku il' grubu rijec, ipak sutim, gusim srce, mora se naprijed, dalje poc" i tu započinje bolno jecanje. Vidovita Milanka iz reda poviše je tješi: Pa rekla sam ti već prošle godine da će se to dogoditi!". Sve u svemu, izvedba jako tužna. Publika već lagano okreće leđa i napušta dvoranu. Maestro Zoki svako malo promrmlja: „Pleše li tko? Pleše li tko?"

Potom se svjetla pozornice pomiču u centar gdje za klavirom vidimo kulturna čovjeka, popeglane košulje, uredno počešljana s kravatom žarko crvene boje. Ali pijanist Ivo bez nota improvizira i izvodi svoju Odu žalosti koja ima sve, ali ne i hrvatski melos. Dosadno! Monotono! Publika se zabavlja pričajući među sobom. Shvatili su da ništa od festivala.

I onda dolazi šećer na kraju. Lijevo vidimo moderno liberalni bend od kojeg se može očekivati i dvostruki bis. Na gitari je virtuozna Sanja Sarnavka, na bubnju Nenad Stazić, a bas gitare se prihvatila Sanja Juras. Naravno instrumente je financirao maestro. Frontmeni benda se izmjenjuju. Pravi festival! Zoki je odahnuo! Tu su od Mile Kekina do popularne Ivanke Mazurkijević pa sve do moralne horizontale, ovaj pardon, moralne vertikale Severine. Ona neće pjevati, nego recitirati pjesmu  Martina Niemöllera koju je netom prije pronašla na Googleu. Dvorana je već poluprazna.

Kao plan B u backstageu nalazi se novokomponirani simfonijski orkestar HRT-a koji će nastupiti također pod ravnanjem istog maestra. Predvođen je prvom violinom Zoranom Šprajcom koji odugovlači s izlaskom na pozornicu jer neuspješno pokušava zakopčati nabreknuli sako. U desnom džepu nosi borbu za ljudska prava, a u drugom jeftini humor. Potom vidimo Tatjanu Munižabu koja će solo pištati na piccolo flauti pola sata u vremenu od 19:30 do 20:00. Iza nje nalazi se još kolona vrsnih svirača koji sviraju kako Zoki dirigira.

Maestro Zoki je zadovoljan. Svjetla pozornice mu dopuštaju da vidi samo prva tri reda koja su dobrano rasplesana, ali dalje od ta tri reda ne vidi, zapravo nema šta viditi, jer su svi napustili dvoranu. U prvom redu vidi prvake liberalne misli, ekipu iz EPH konzorcija. "Večeraš" Damir Butković u ekstazi viče: „Hoćemo Još! Ima li domjenka?!", do njega stoji kolona vrsnih kolumnista koji skladno tancaju na ritmove izvođača. Gazda Nino baca ceduljicu na pozornicu na kojoj piše: „Zoki reci Zdravku da povede onu Dužna si, ljubavi za dva života...To mi je životna!". Matija Babić je odsutan i vidno nervozan jer bezuspješno pokušava naći nepravilnosti u životu gospođe s podbratkom, gospođe klerofašističkih namjera. Za njega je ovaj koncert previše. On je za izravnu represiju i progon svega hrvatskog. Na kraju koncerta kad su se upalila svjetla vidjeli su samo natpis 66% ZA!

I onda, možemo li ovo nazvati festivalom demokracije? Za mene je više cirkus. Jesu li i ovdje mediji pristupili nepristrano obavljajući temeljnu funkciju čuvara demokracije? Jesu li oni u ovom slučaju četvrta vlast ili pak prva vlast? Manjina koja koristi medije kao propagandno sredstvo se naziva totalitarizam, a ne demokracija.

Javno razapeti, stigmatizirati i etiketirati jednu ženu samo zato što je sposobna i što je uspjela napraviti nešto što vi za deset života nećete napraviti više je nego kukavički potez. Već mjesec dana vrijeđate i udarate ispod pojasa, a ona se argumentirano i pristojno brani, odbija udarce i u petnaestoj rundi zavalja desni kroše i dobija meč. Svi ste gledali film Rocky u kojem on petnaest rundi dobiva batine od Apolla Creeda i svi znate kako kako taj film završava i tko biva nokautiran. Ovo vladi i medijima nije samo politički nokaut već i sramota jer su igrali van pravila. Navedeni mediji kod većine građana neće tako skoro vratiti izgubljeno povjerenje, a Vlada je svojim djelovanjem stvorila ideološki jaz koje će teško zacijeliti. Pisati "Vukovar" na ćirilici u duginim bojama je dupla provokacija koja mene vrijeđa kao Hrvata u medijima nije izazvala reakciju, a indeksova svastika je djelo najmanje za zatvor!

Oni su se javno svrstali na stranu PROTIV, ali to njihovo protiv nije bilo borba za prava homoseksualnih osoba, nego protiv Katoličke crkve i opozicije koji su se javno izjasnili za opciju ZA. Da je njima stalo do prava homoseksualaca davno bi oni uveli zakon o registriranom partnerstvu odmah, ali to njima nije bio cilj. Sada su krenuli s time jer su vidjeli da su izgubili bitku pa se inate i čisto me zanima kakav će taj prijedlog biti. Sigurno će biti liberalniji od svih drugih zemalja koje ga imaju i sigurno će u jednom dijelu govoriti i o posvajanju djece što što ne može proći bez javne rasprave. Nakon referenduma spominje se u medijma da će Hrvatska ostati na razini sa Poljskom, Mađarskom, Bugarskom, Rumunjskom i ostalim slabije razvijenim zemljama koje imaju ovu definiciju braka u Ustavu. Nije li diskriminatorno omalovažavati stanovnike ovih zemalja nazivanjem istih nerazvijenim, konzervativnim i zaostalim ljudima?

Jesu li oni nerazvijeni zato što im je valjana definicija braka u Ustavu ili možda zato što nekim ajmo ih nazvat Velikim odgovara da one budu nerazvijene? Što nedostaje jednoj Mađarskoj koja ima konzervativnu vlast i koja u posljednje vrijeme jedina kupuje, a ne prodaje svoje? Pa mi bismo i zrak prodali da možemo. Zašto nitko ne spominje Austriju i njihov pravni ustroj  u čijem je ustavu također odredba braka kao zajednice muškarca i žene, ali ima zakon o registriranom partnerstvu i nitko se ne žali da je diskriminiran? Je li Austrija zaostala nedemokratična zemlja? Ne spominju to jer im to nije bio cilj. Po svemu sudeći Vladi je bio cilj napraviti novi slučaj Francuske u kojoj se brak izjednačio na način suprotan volji naroda. Milijuni prosvjednika u Parizu protiv ovakve odluke ostali su u tišini jer nijedan medij o tome nije izvještavao. Cilj ove akcije u Francuskoj nisu bila homoseksualna prava, već otvaranje braka onome što on u prirodnoj definiciji jest, s krajnim učinkom raspadanja institucije obitelji.  Nitko mi ne može reći da promjena institucije braka neće negativno utjecati na budućnost obitelji.

Zašto to rade, ne bih htio odgovoriti jer točnih informacija ne znam, ali sigurno postoji nešto više što ih tjera na to.

Ali ću vam odgovoriti da mi je danas više Talijana čestitalo što idemo kontra zapadnjačke struje. Vidim da ni Švicarska ni Slovačka nisu ostale gluhe i slijede naš primjer. Jesu li i one zaostale?

Ove subote sam bio na susretu studenata povodom otvaranja Došašća u bazilici Svetog Petra s papom Franom, kojeg često krivo tumače i stavljaju u krivi kontekst njegove izjave eci-peci-pec vjernici koji uzimaju samo ono što im treba, pa završavam tekst njegovim riječima upućenim mladima:„Ne može se živjeti bez gledanja na izazove, bez reagiranja na izazove. Molim vas, ne promatrajte život s balkona, umiješajte se tamo gdje su izazovi, život, razvoj, borba za dostojanstvo osoba, borba protiv siromaštva, borba za vrijednosti, i brojne druge borbe na koje nailazimo svakog dana."

Postoji li za jednog kršćanina veća borba od borbe za obitelj? Nije li obitelj najveća vrijednost?

Iz Rima s ljubavlju,

Matej Sunara