Jedan od onih trenutaka u kojem vas zaboli srce – ili nešto drugo
Ulazim frustrirana na Glavni kolodvor u Zagrebu s činjenicom da me čeka četiri sata, barem tako piše na stranicama HŽ-a koje valjda nikada nisu pogodile brojku, do mog mjesta pod suncem u Slavoniji. S tog istog kolodvora, gledajući obrise svog odraza u prozoru vlaka koji putuje sumrakom, odlazim zatečena.
Ulazim frustrirana na Glavni kolodvor u Zagrebu s činjenicom da me čeka četiri sata, barem tako piše na stranicama HŽ-a koje valjda nikada nisu pogodile brojku, do mog mjesta pod suncem u Slavoniji. S tog istog kolodvora, gledajući obrise svog odraza u prozoru vlaka koji putuje sumrakom, odlazim zatečena.
Na kolodvoru ništa novog, po običaju ista lica beskućnika, neki od njih i dalje leže u istim pozama kao i prije šest tjedana, a neki i dalje prose s riječima da su gladni, ali primaju isključivo novac. Zanemarujem ih jer sam student i ne mogu pomoći ni samoj sebi. Odbijam grubim riječima djevojku koja mi prilazi ispred pekare jer puno je onih koji psuju na sam spomen da ću im uzeti hranu, a ne dati novac. Zbog takvih smo i odustali od dobrotvornosti i vjerovanja u teške životne priče, a već se u sljedećem trenutku kajem zbog toga.
U trenutku nakon odbijanja, riječi su Balaševića koji vječito svira na slušalicama, utihnule, srce je počelo ubrzano kucati, a usne su ostale bez riječi. Ona ima nešto više godina od mene, izgleda kao jedan od prolaznika koje neću nikada više sresti i baš kao svaki od tih prolaznika, ona ima svoju priču. Zamislite koliko je samo takvih nesretnih prolaznika koje često i osudimo, koliko je takvih čak i sretnih prolaznika kojima ponekad zavidimo. Koliko je samo tužnih priča koje ostaju neispričane, koliko je ipak nesretnih završetaka i usamljenih suza.
Možda nam je 2020. godina pružila priliku da razmišljamo o onima kojima je teže, da sukladno tome uživamo u onome što imamo i budemo minimalisti. Možda je htjela pokazati koliko znači zagrljaj i poljubac, koliko je posao stresan, a obrazovanje neophodno. Možda je htjela pokazati koliko znači prijatelj i koliko je teško socijalno distanciranje. Možda je htjela da shvatimo koliko znači sloboda kretanja koju mnogi ljudi na ovom svijetu nikada nisu ni dobili. Možda je htjela da shvatimo važnost zdravlja i važnost brige za starije i nemoćne. Možda nije htjela da ovo shvatimo kao kaznu, da ove blagdane budemo tužni i jadni jer ih ne možemo proslaviti u klubu. Možda nam je pružila priliku za promjene, pitat ću vas za 10 dana jeste li ju iskoristili.
Nasuprot kolodvora uređeni parkovi i trgovi stoje, sjaje i bliješte, ali ni upola kao njene sretne oči koje stoje ispred mene i uzimaju hranu iz mojih ruku.
I možda je ovo samo još jedna klišej priča blagdanskog razdoblja u kojem pokazujemo ljudskost i dobrotvornost, ali je ipak ispričana.
