Je l' ti se mama došla upisati na faks?!
Draga gospođo mama, je l' još brišete svom punoljetnom djetetu dupe nakon velike nužde?!
Draga gospođo mama, je l' još brišete svom punoljetnom djetetu dupe nakon velike nužde?!
Ljudi, jeste živi? Još par dana do kraja veljače. Istrpit ćemo još toliko. Valjda. Stiže proljeće, sunčani dani, izbjegavanje predavanja i ispijanje kava u omiljenom vam kafiću na terasi. Samo chill. No, hajde da se malo odmaknemo od veljače, ispita i hladnog vremena. Sjećate li se možda dana kada ste se upisivali na fakultet? Došli, vidjeli više mama nego budućih kolega brucoša i poželjeli se okrenuti jer ste jedini u ekipici s kojim nije došla mama? Dobra vijest, jedini ste normalni! Ili ste možda došli u pratnji mame koja je nervozno cupkala i uzdisala?
Upis na fakultet pamtim kao dan kada sam već htio propucati sve ljude koji su se tog dana našli u hodniku fakulteta. Često meni dođe da propucam ljude, tj. kolege s fakulteta. To je valjda neki nagon na koji te natjera studiranje. Meni se taj nagon, eto, javio čim sam prvi put kročio u zgradu fakulteta.
Bila je sredina sedmog mjeseca. Sunce je spalilo i asfalt na cesti, a onaj jedan trenutak osvježenja nisam mogao pronaći ni brzinskim bacanjem u more. Uvijek je krivi mjesec. Veljača nije za ispitne rokove, srpanj nije za ljetni upisni rok itd... Prikupio sam sve potrebne papire i od mizerne plaće koju sam zaradio to ljeto kupio autobusnu kartu do Rijeke. Naravno, masno sam je platio jer se još nisam mogao provući sa studentskim popustom. Nisam bio previše uzbuđen. Samo sam se htio riješiti toga što prije i vratiti se natrag bezbrižnom ljetničarenju. Čak me ni tih osam sati do Rijeke i natrag po krvavoj cesti zvanoj Jadranska magistrala nije toliko mučilo. Tako opušten, krenuo sam samostalno najranijim busom za Rijeku s papirima, 100 kuna i bocom vode. Mama, inače ljubiteljica turskih serija, prolila je vodu za mnom čim sam prešao kućni prag. Sva sreća pa nije viknula: Sretno OZAN BURAK! (ili kako se već zovu Turci po tim serijama).
Stigavši na fakultet nisam bio pretjerano oduševljen. Bar ne onoliko koliko sam mislio da će me spucati euforija. Proučio sam malo izgled zgrade fakulteta na slikama, ali čini se da oni više fotošopiraju te zgrade nego srpske starlete dupe i sise. Rođak koji me odbacio do fakulteta odlučio me pričekati ispred, a ja sam se laganim korakom zaputio u zgradu. Čim sam ušetao u hodnik, prvo što sam primjetio bio je ogroman red za referadu. Tmurna atmosfera pomiješana s 40 Celzijevih stupnjeva i 60-ak mrkih lica nije izgledala obećavajuće. Opreznim korakom pozicionirao sam se na kraj reda i bacio se u proučavanje unutrašnjosti fakulteta kako bih skratio čekanje. Tu i tamo, izvlačeći vrat kao tuka i pogledavajući koliko je još ljudi ispred mene, primijetio sam kako je tu zapravo više roditelja nego brucoša. Pardon, više mama nego brucoša. Čekaj malo. Neprimjetno se uštipnem, misleći da haluciniram od vrućine i popijem gutljaj vode. Ne haluciniraš, Luka. Gle kako me čudno gledaju pogledima sažaljenja jer stojim bez nadzora odrasle osobe. Nervozno cupkaju nogama i uzdišu, pritom komentirajući kako je sve ovo katastrofalno organizirano!
Pjevuši nešto u glavi. Možda je sve ovo samo san.
Znojan, lagano umoran i na početku titranja živaca stojim kao Pale sam na svijetu na kraju reda. Zanimljivo, nitko još nije stigao poslije mene. Ovi kao da su se pozicionirali ispred vrata u šest ujutro kao penzići svakog četvrtog i petog u mjesecu pred banku. U jednom trenutku izlazi teta iz referade na granici ludila sa zamolbom da roditelji ne stvaraju još veću gužvu i ne ulaze u referadu. Mame opet negoduju i vrte očima. Zamisli, pustiti dijete da uđe samostalno u referadu i ostane bez nadzora 10-ak minuta! Draga gospođo mama, je l' još brišete tom istom punoljetnom djetetu dupe nakon velike nužde?!
Nemoj početi cupkati i uzdisati Luka. Just don't.
Nakon što sam stigao na red, naravno da su me šaltali od dvorane do dvorane da ispunim još papira. Jer očito, postojeća hrpa nije dovoljna. U jednoj dvorani, prisiljen posuditi kemijsku od nervozne mame koja je sinu ispunjavala papire, nažalost, nisam mogao ne čuti polemike koje su vodili. Gore nego Kolinda i Josipović na predsjedničkoj debati. U jednom sam trenutku pomislio da će početi polemizirati o nezaposlenosti u zemlji, stopi nataliteta i reformama pravosuđa te da će mama koja inače vodi glavnu riječ isplanirati sinu budućnost, posao, ženu, djecu itd. Žena će ti roditi tri sina i živit ćete sritno 100 godina! Hvala Bogu pa se to nije dogodilo! Kao što sam već napisao, mama je vodila glavnu riječ: Ići ćeš na seminar iz političke ekonomije, to ti je u drugom semestru i bit će ti super! Ljudi, želudac mi se okrenuo pet puta od te rečenice. Od te mame. Od tog sina. Od te kemijske koju sam posudio. Jebote.
Da skratim i na kraju prijeđem na point. Što hoću reći? Razumijem da je prpa i panika pri upisu na fakultet. Razumijem da je to big deal. Sve razumijem. Ali, žarko srpanjsko sunce ti poljubim! Je l' stvarno moraš vući mamu sa sobom? Okej, možda je inzistirala pa ju nisi mogao/la skinuti s dnevnog reda. Ajde, mogu i to razumjeti. Mogu li razumjeti da ti mama na primjer određuje seminarske predmete? Ili da ti mama možda još uvijek reže meso za ručkom da ne bi slučajno nažuljao/la rukice ako je meso žilavo i teško se reže? E, pa ne mogu. I neću! Uh, sad sam se malo nanervirao.
Ja sam jedinac. I ponekad sebe uhvatim kako njonjam po kući s bizarnim zahtjevima. Ali saberem se. Imam 21 godinu i mogu si donijeti čašu vode sam. Da pitam mamu da mi nareže meso, poslala bi me k vragu i mene narezala na komade umjesto mesa!
