Ivani, Veri i hrvatskom pravosuđu – boli li vas imalo?

Otišla bih i ja van, ljudi moji. Ne zbog para, ne zbog irskog i njemačkog kruha, već zbog našeg pravosudnog sustava. 
Otišla bih zbog hrvatskih zakona. Zakona koji našu stvarnost čine rigoroznom.

Sustava zbog kojeg ne smiješ kročiti nogom na pješački prijelaz da te neki tamo pijani vozač, koji iza sebe ima 14 prometnih nesreća, ne bi slučajno pokupio. On bi te vjerojatno udario automobilom koji mu je netko baš te večeri ukrao, pa smo se zajebali svi zajedno i na kraju to uopće nije bio on.

Dok je Vera Begić Blečić vozila u pogrešnom smjeru s nekoliko promila u krvi, bilo joj je svejedno, mislim si ja. Nepromišljeno je sjela za volan, nepromišljeno su je kojekakvi suci, zbog sličnih ranijih prekršaja, puštali zbog ne znam evo čega, pa ne mogu ni donositi nagle pretpostavke. 
Je li to bila veza? Pojma nemam. 
Jel nekom platila? To isto ne znam. 
Jedino što znam je da se iz onog drugog smjera u autu vozila obitelj koja je ostala bez ćaće. Znam da je u tom automobilu moglo poginuti jedno dijete i jedna majka. Isto tako znam da je taj ćaća sigurno pošteno vozio svoj auto.
Al džabe mu. Džabe je valjda biti najoprezniji u prometu kad su drugi očito toliko blesavi i nepromišljeni. Napisala bih glupi i debilni, ali bi to za ljude, koji su uistinu takvi, bila uvreda, pa ne želim. 
– Vera Begić Blečić neće ponovno u zatvor, barem ne do okončanja sudskog postupka. Odlučilo je tako izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Puli, koje je odbilo žalbu općinskog državnog odvjetnika. – zadnje je što su o njenom slučaju napisali. 

Ne znamo kad će Vera pred sud i što će taj sud odlučiti. Ako je tom sudstvu ostalo imalo pameti, Vera će dobiti jedan pošten zatvorski staž koji ju ni tada vjerojatno neće opametiti.

Ni nju, ni Ivanu Tenu Gotovac Soldić, ženu koja je usmrtila dijete. Koja je usmrtila kćer Mate i Mladenke, sestru Ivane i Nikole. 
Studenticu. 19-godišnjakinju. Djevojku jake energije i zlatnog osmijeha. Djevojku čiju smo fotografiju ovih dana često gledali. Djevojku koja je tu večer prelazila na zeleno svjetlo. Pošteno, kažu njezini prijatelji, baš onako kako je to i inače radila. 
Razmišljam si o tom mladom životu, ali više razmišljam o mami i tati o čijim emocijama u ovom trenutku nemam pravo pričati jer nikako nisam kompetentna za to. 
Odgajali su to dijete, sve mu dali, poslali ga na fakultet onako prpošno i ponosno i u komšiluku se vjerojatno pohvalili kako njihovo prekrasno, pametno dijete ide na Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije. Majko mila. Naježi se čovjek samo kad to čuje.
A kamoli kako su mater i ćaća bili ponosni kad je njihova Marija odlučila baš takav faks upisati. 
Poslali su oni to svoje dijete u novi grad, s džeparcem i vjerojatno kojom teglom zimnice i komadom piletine da si ima štogod skuvat. Da ne bude gladno. Mater ju je sigurno svaku večer zvala da pita jel joj hladno, da joj kaže da ne hoda bez čarapa po pločicama, da ju pita jel koga upoznala, jel nabavila sve skripte, kad će kolokviji....
Zvala je mater svaku noć i brinula se. Brinula se i nadala se da će njezina briga sačuvati to predivno dijete.
I onda su joj to dijete jednu večer, dok je ono pazilo na svoju sigurnost, tako životinjski uzeli s ovog svijeta. 
Mate i Mladenka ju neće moći vidjet kako će donijeti doma diplomu s tog fantastičnog fakulteta i mogu se samo tješiti kako im je dijete otišlo na neko bolje, ljepše mjesto. Kako će vrijeme zaliječiti sve rane. S vremenom će im sigurno biti lakše, ali nikad neće moći vratiti svoju Mariju. 

Sve zbog jedne Ivane Tene Gotovac Soldić, koja je već peti put pijana sjela za volan, samo joj se ovog puta nije posrećilo da to prođe bezazleno ili s nekim malo manjim zlom. 
Čitam o toj Ivani Teni (ponavljat ću ovo ime dovoljno često da ga svi zapamtimo), pa se čudom čudim kako je ona i dalje za volanom, s vozačkom u džepu i 1 zarez nešto promila u svojoj krvi provozala auto tom splitskom ulicom. 
Onako nepromišljeno se išla utrkivat s nekim tamo taksistom za kojeg se isto pitam di mu je pamet bila. Ali o njemu ćemo vjerojatno nekad opet čitati, jer je on sigurno u klubu nepromišljenih vozača kojima se ništa dovoljno gadno još nije dogodilo pa ga možemo svjesno ignorirati u ovoj priči. Barem zasad.
Ivana Tena Gotovac tu je večer prošla kroz crveno svjetlo. Razmišlja si čovjek o tom i konta si – ajde, nije vidjela pješački prijelaz, ajde, nije vidjela brzinometar, nije skontala da je gadno zagazila na glas, al da nije uočila to jebeno crveno svjetlo... Semafore uvijek uočiš. Semafori nisu nevidljivi.
Razmišlja si čovjek o količini alkohola, ali i dalje ne vidi to kao opravdanje. Pa si čovjek zaključi – vidjela je Ivana Tena Gotovac tu večer to crveno svjetlo, ali je ona odlučila da na njega neće stati. Ponijela ju je brzina i štikla kojom je vjerojatno stiskala taj gas pa nije razmišljala.
Neki su ljudi čak pisali i kako se svima može nešto ovakvo dogoditi. O tim ljudima neću govoriti, jer nisu zaslužili da se o njima priča.
Kako se samo ovo može svakom dogoditi? 
Sjela si pijana za volan. Tu razmišljam o tvojim prijateljima koji su ti to dopustili, al ajde, nisu oni za ovo krivi.
Kad si već takva sjela za volan, mogla si barem pripaziti na brzinu.
Pripaziti na semafor.
Dakle, ovo se ne događa svima. Ovo se događa samo onim nepromišljenima. Onima kojima nije stalo ni do života sebe samoga, a kamoli do života one jedne prekrasne Marije. 
OVO SE DOGAĐA VELIKIM PRIJATELJIMA NAŠEG PRAVOSUDNOG SUSTAVA.
OVO SE DOGAĐA ZBOG NAŠIH DEBILNIH ZAKONA. 
Jer peti put ovo više nije slučajnost, peti put samo možemo postaviti legitimno pitanje – kako ste joj ovo dopustili?

Činjenica je da ste joj uzeli vozačku, ona bi vjerojatno vozila i dalje, samo bi pripazila na policiju.
Činjenica je da će ona ovako nešto skoro pa vrlo vjerojatno ponoviti nakon zatvora. 
Činjenica je da će se ona vrlo teško dozvati pameti.
Ali čitala sam negdje i o mogućnosti oduzimanja automobila takvim ljudima. Čitala sam o velikim novčanim kaznama. Čitala sam o oduzimanju svega onima koji su toliko nepromišljeni da nekom drugom uzmu život.
Uzmite im novac, automobile, kuću, vozačku, uzmite im sve da se dozovu pameti! Dajte im zatvorske kazne tolike da, kad ponovno ugledaju svjetlo dana, ostanu sami sa sobom i svojim grijesima.

Učinite nešto. Nemojte mi analizirati. Nemojte mi prodavati priču kako je takve teško naučiti pameti. Pronađite način!
Smiješno je kako ljudi ne mogu to spriječiti pa ne čine ništa. Smiješno je kako je netko nakon pet sličnih prekršaja i dalje slobodan na cesti. Smiješno je, narode moj, smiješno je što se mora dogoditi katastrofa da bi se ovakvi kao Ivana Tena Gotovac sankcionirali tek sad. A pitanje koje se postavlja je – kakve će to uopće sankcije biti i kada će do njih doći. Jer, osim što je korumpiran i totalno debilan, naš sustav je i poprilično spor. 

Do odluke o njoj možemo samo gledati bijesne fejs fotografije Ivane Tene Gotovac koje su u potpunosti besmislene. To što ja nju vidim s bijelim štapićima u ušima i pivom među sisama mi nije potrebno da budem svjesna o kolikoj budaletini se radi.

Primijetili ste i da nigdje nisam spomenula čime se ona bavi.
Jer je nevažno. Nevažno je s čim se bavi i što HAC kaže o svojoj zaposlenici. 
Jedino je važno da je Vera Begić Blečić jednom ćaći uzela život. Da je Ivana Tena Gotovac jednoj studentici, koja je imala cijelu jednu životnu priču pred sobom, oduzela mogućnost za sutra.

Jedino je važno da ih kaznite toliko da ih naučite pameti. I ne samo njih, već svaku osobu koja će večeras ovo ponoviti. 

Otišla bih iz Hrvatske, zbog našeg pravosudnog sustava.
Neću im dati kompliment i nazvati ih nepoštenima. Uz njih mogu samo vezati puno gore riječi. Toliko grozne da ih je teško pronaći.

Marija Ćorić, počivala u miru. Nadam se da se tamo negdje gore smiješ s anđelima.