Ignoriranje je majka znanja
Kada idući put dobiješ ponudu za posao sa satnicom manjom od zakonski propisane, nemoj je prihvatiti. Nemoj je prihvatiti jer misliš da će netko drugi ako nećeš ti. Povuci granicu i reci ne. Budi početak promjene i gledaj domino-efekt na djelu. Ali kreni, nemoj biti dio indiferentnog društva.
Kada idući put dobiješ ponudu za posao sa satnicom manjom od zakonski propisane, nemoj je prihvatiti. Nemoj je prihvatiti jer misliš da će netko drugi ako nećeš ti. Povuci granicu i reci ne. Budi početak promjene i gledaj domino-efekt na djelu. Ali kreni, nemoj biti dio indiferentnog društva.
Posljednjih mjeseci mnogo se promjena odvija u pogledu studentskog rada, kao što su određivanje minimalne satnice od 23,44 kune te izvanrednih studenata koji su dobili pravo rada preko Student servisa, no studentska zajednica nikada nije bila tiša.
Prosvjed protiv dodjeljivanja počasnog doktorata gradonačelniku našeg glavnog grada izvukao je veliki broj studenata na ulice i činilo se kao da studenti nisu samo masa koja se kreće od kave do faksa i obrnuto. Ali jedan svijetli trenutak ne može zasjeniti sve one ostale trenutke koje ignoriramo.
Indiferentna masa ignorira probleme koji se događaju u njezinom dvorištu. Pojedinci kojima nije stalo do poboljšanja studentskog standarda rade u korist svoje štete. I zbilja nije potrebno išta učiniti, dovoljno je samo ništa ne učiniti. Otvoriš domaći portal i vidiš članak koji se tematikom tiče studenata te bi bila dobra ideja pročitati ga, ali onda ti u kut oka upadne nova kolumna Lidije Bačić, pa klikneš jer jednostavno moraš vidjeti što se krije iza toga. Klik, bio za ozbiljno ili ironičan, jednako je loš. Ne zato što je riječ o spomenutoj pjevačici, nego upravo zato što si odlučio nastaviti ignorirati stanje u kojem se studentska zajednica nalazi i sada si ti onaj koji radi u korist svoje štete. Ignoriranje je najgora stvar koju možemo učiniti.
S druge strane, novi zakon i minimalna studentska satnica prošli su jako tiho, nikakvih velikih pobuna nije bilo. Ali, zašto je to tako? Zašto se poslodavci ne žale što umjesto 14 ili 16 kuna po satu sada moraju izdvajati čak 9, 4,44 ili 7,44 kune više? Vrlo jednostavno, oni to ne čine.
Zamisli Andreu koja radi kao administratorica u pravnom uredu preko studentskog ugovora. Pozicija koju je jako teško dobila s obzirom na činjenicu da je studenata pravnog fakulteta jako velik broj, dok je broj otvorenih radnih mjesta za iste vrlo malen. Prije donošenja novog Zakona o minimalnoj satnici Andrea je radila za 18 kuna na sat. Nakon stupanja novog Zakona na snagu poslodavac je Andrei ponudio dva izbora – ili će nastaviti raditi za 18 kuna te će joj u obračunu ugovora za Student servis poslodavac pisati manji broj sati s većom satnicom, što je značilo lažirati ugovor, ili će raditi na crno. Alternativa je bila odbiti obje opcije, ali tim postupkom bi gubila konkurentnost na tržištu rada nakon završetka fakulteta zbog manjka iskustva. Andrea je odlučila lagati Student servisu svaki mjesec kada podiže ugovor kako joj je satnica upravo 23,44 kune, dok je i dalje nastavila raditi za 18 kuna na sat.
Student servis nažalost nema veliku ulogu u svemu tome. Njihove potrebe za kompliciranjem papirologije nikada nisu bile veće, a umjesto da rade u korist studenata, oni neumorno rade na njihovu štetu. Prilikom obračuna ugovora pazi se na svaku sitnicu. Potrebno je pažljivo provjeriti datum izdavanja ugovora i da on bude izdan 1. u mjesecu, potrebno je provjeriti cijenu sata te uvećanost ovisno je li bilo rada nedjeljom ili nije. Najavljene su i kontrole koje će se događati nenajavljeno kako bi provjerili odvija li se sve u skladu s novim zakonom. I dalje nitko ne reagira, niti poslodavci, niti studenti.
Studenti ne rade za minimalnu satnicu od 23,44 kune. Oni rade za staru minimalnu satnicu od 14, 16, 18 kuna ako imaju sreće. Poslodavci im redovno ispunjavaju ugovore kao da rade za minimalnu satnicu pomno smanjujući stvarni broj odrađenih sati kako bi se iznosi na kraju poklopili. Predivno i točno ispunjen ugovor stiže na obračun Student servisu, a tete na šalteru s osmijehom na licu ispunjavaju ugovor do kraja i šalju račun poslodavcu. Poslodavac sretan, tete na šalteru sretne, a mi? Što je s najvažnijim dijelom ove šarade, studentima?
Zašto dopuštamo da se takve stvari događaju? Zašto dopuštamo da od nas rade magarce? Najlakši razlog je onaj ako ja odbijem raditi za satnicu manju od zakonski propisane, netko će pristati na istu. Ovako barem zaradiš nešto na kraju dana. Ali promjena započinje od nas.
Najlakše je ignorirati. Zašto ignoriramo? Zašto dopuštamo nedopustivo?
Uzmimo za primjer ćelavu osobu, on je izgubio kosu, izgubio je svaku vlas koju je imao na svojoj glavi. Ali kada je on postao ćelav? Je li postao ćelav kada je izgubio jednu vlas, kada je izgubio 10 vlasi, kada je izgubio 100 vlasi? Ne možemo znati točan broj, ali činjenica je da moramo povući granicu. Moramo reći da nije bio ćelav kada je izgubio 99 vlasi, ali je postao ćelav kada je izgubio 100. vlas. Upravo je to poanta, razlika je u jednoj jedinoj vlasi isto kao što je razlika u jednom jedinom studentu. Naravno, analogija nije potpuna jer ćelavac ne može utjecati na to hoće li izgubiti kosu ili ne, ali mi možemo utjecati na vlastite odluke i postupke.
Jedna osoba sama može donijeti promjenu. Na samom kraju puta, jedna osoba je ta koja čini razliku.
I zato, budi ta osoba.
Budi promjena.
Kada idući put dobiješ ponudu za posao sa satnicom manjom od zakonski propisane, nemoj je prihvatiti. Nemoj je prihvatiti jer misliš da će netko drugi ako nećeš ti.
Povuci granicu i reci ne.
Budi početak promjene i gledaj domino-efekt na djelu.
Ali kreni, nemoj biti dio indiferentnog društva.
Povuci na pozitivnu stranu i budi promjena.
Pomozi Andrei da uopće ne mora pomisliti na donošenje gore navedenog izbora. Pomozimo sebi samima da se poslodavac nikada ne sjeti ponuditi nam takve opcije. Jer mi to možemo ostvariti.
Što imaš za izgubiti? Loše plaćene poslove uvijek možeš pronaći, ali mogućnost za povratak poštovanja studentima se ne nalazi na svakom koraku.
Zašto ne bismo pokušali? Isprobali smo ulogu indiferentne mase i nije nam se svidjela, ali zašto sada ne bismo isprobali ulogu obrazovanih mladih ljudi koji koriste dostupne informacije u svoju korist? Tko zna, možda ti se baš i svidi.
Ali sve počinje od tebe. Da, upravo od tebe.
