I Lidija Bačić stanuje u studentskom domu
Svaka sličnost sa stvarnim likovima i događajima iz studentskih domova sasvim je neslučajna i namjerna.
Svaka sličnost sa stvarnim likovima i događajima iz studentskih domova sasvim je neslučajna i namjerna.
– Što ste odmah išli na portu ako vam nešto smeta, što niste došli na vrata! – princeza koja je slušala glazbu na razglas u ponoć, a od njene glazbe je odzvanjao cijeli kat. Čisto da znaš, nije te nitko prijavio, nego se tvoja glazba čula do porte, pa ti se lik sam popeo gore da te upozori da nisi baš bistra.
– Ajde da čujem tko je taj što me prijavio, nek mi dođe na vrata! – frajer koji je nabijao tenisku lopticu u izlazna protupožarna vrata na hodniku u 3 sata ujutro.
– Ma molim vas, recite mi jel to nas netko prijavio?! – super kul ekipa portiru kad im je pokucao na vrata u 4 sata ujutro. Oni su zapravo svirali i pjevali hitove Lidije Bachich u 4 sata ujutro. Bili su u čudu kako se nekome mogao ne svidjeti njihov talent za pjevanje. A molim lijepo, tko još ne voli pjesmu Jesam žensko, al ne znači da… da ne vozim kao Schumacher?
Oprosti, Lidija, ali u 4 sata ujutro, kad me se probudi, mrzim i čokoladu.
Eins, zwei, drei, vier.
1. Proizvode buku i toga se nimalo ne stide. Štoviše, smatraju da je to skroz u redu. Da napomenem, oni smatraju da „nismo u staračkom domu“ i svakovečernji party od 23 do 4 sata ujutro je skroz u redu. Jer oni žive svoj mladenački život.
2. Ljudi koji ne proizvode buku i redovno zbog iste ne mogu živjeti. Odu se požaliti kad je ona prevršila svaku mjeru i zbog toga se trebaju stidjeti. Oni su oni iz „staračkog doma“ koji samo žele ispuniti svoje obaveze do kraja, odmoriti se i naspavati. Barem jednom u mjesecu. Oni žive svoj mladenački život. Doduše, s nešto drugačijim poimanjem.
Malo je nezgodno ako imaš susjede koji to rade konstantno i koji ne kuže kad im se kaže da je dosta. Super je ako je to netko tko stvarno nije bio svjestan da je malo glasniji i tko će se, kad mu pokucaš na vrata, stišati.
Malo manje je super kad ti netko udara nad glavom od ponoći do 4 sata ujutro i tako svaku noć zaredom, a ti ustaješ u 6 ujutro, budeš na faksu po 6 sati, a onda nakon faksa odeš još i na posao 8 sati. Dođeš doma, učiš i kad konačno legneš da se naspavaš, iako je to mizernih 5 sati, netko vrišti, smije se, pušta glazbu, pjeva, dobacuje se lopticama po hodniku i slično. Tvojih mizernih 5 sati se pretvori u još mizernija 2 sata. Kakav je tvoj dan? Kakav si ti? Nikakav. A obaveze ne pitaju. Na faksu nikoga nije briga jesi umoran ili ne, na poslu ih je briga još manje.
Ja čekam da mojim susjedima dođe iz guze u glavu (da mi oproste oni osjetljivi na prostom izrazu) da su prevršili sve mjere, da pročitaju kućni red i skuže da stvari za koje oni misle da su normalne, baš i nisu normalne.
Zašto bi itko igrao tenis sa vratima?!?
Čekam da napokon shvate da ne možeš apsolutno nepoznatim ljudima kucati na vrata u 5 sati ujutro i govoriti na sav glas „Ajde šta spavate“, kao što je dotična to napravila meni. Ona je sebi bila baš ful smiješna, a zapravo nema ni pojma koliko je bila sretna što sam se suzdržala da ju, nakon svih njezinih pretrpljenih izleta, nisam odvalila vratima.
Ne samo ja.
Jedan dan sam došla na posao i cura koja tu radi neka 3 dana, s jednakim podočnjacima kao i ja, pitala me što sam nenaspavana. U daljnjem razgovoru smo skužile da stanujemo u istom studentskom domu i da je ekipa prekoputa mene, od koje ne spavam, brat bratu, evo već 3. mjesec (izuzev vikenda kad odu kući), zapravo ista ona koja je iznad njezine sobe.
Kaže da se ona popela jednom da ih upozori, nakon čega joj je otvorila jako ljubazna, akademska građanka, rekla da ako joj smeta što ona ima život slobodno ode živjeti u starački dom. Da je ona samo ljubomorna jer nema prijatelje, pa izmišlja gluposti i uništava provode.
Nju, koja je bila apsolutno u pravu, bilo je stid jer je samo htjela jednu večer odspavati, a ovu koja se ponašala kao bahata seljanka, nije. Ona je ponosna.
Svatko bi tolerirao ako je jednom ili dvaput, svi mi imamo pravo opustiti se par puta, proslaviti nešto, ali baš svaku večer? Nema šanse. To ne može nitko.
Onaj tko misli da bi mogao, dajem mu svoj život na mjesec dana i sobu na drugome katu studentskog doma i neka mi javi krajnje rezultate.
Ugodna večer.
Naučit ćete sve pjesme Lidije Bachich.
Boc, boc...
