ECTS bodovi ili nova kožna jakna?
Skripta me čeka. Kožna jakna mi je raspadnuta. Pri kraju sam s plaćom. Guverner Hrvatske narodne banke mi iznad glave broji novčanice. Problemima nikad kraja.
Skripta me čeka. Kožna jakna mi je raspadnuta. Pri kraju sam s plaćom. Guverner Hrvatske narodne banke mi iznad glave broji novčanice. Problemima nikad kraja.
Već mjesec dana sam u potrazi za kožnom jaknom. Staru sam oprao u mašini pa se raspada. Ne pitajte me zašto sam kožnu jaknu oprao u veš mašini. To je valjda tako kad moraš sam prati robu jeftinim sredstvima. Zašto sad kupujem novu kad mi za tjedan dana neće ni trebati koliko će biti vruće? Zbog duševnih boli uzrokovanih uništavanjem stare! Eto zašto! U prijevodu, zbog gluposti i trošenja vremena samo da ne sjedim i plačem za skriptom. Tih mjesec dana, koliko mi traje potraga, izbjegavam ući u Zaru. Prvenstveno zbog činjenice da ću dobiti dioptriju od jednog pogleda na cijenu određenog odjevnog komada. Kupio sam u jedanaestom mjesecu zimski kaput tamo. Budući da sam majstor za donošenje loših odluka, jedna od tih je bila kupnja tog kaputa, isto kao i pranje kožne jakne. Skoro pola plaće mi je otišlo na tu glupost. Nosio sam ga ukupno sedam puta i eno ga raspada se na vješalici. Njega nisam prao u veš mašini.
Inače nisam nešto spretan s pranjem robe. Svaki put mi to mama lijepo objasni, ali ja zanemarim. Ovo peri ovako, ovo peri onako. Stavi na toliko stupnjeva, uzmi onaj prašak, nemoj onaj omekšivač. Ma pusti me, ženo! Ubaciš ono što ti prvo dođe pod ruku u mašinu i upališ pa nek' pere! Što ja sad tu imam filozofirati oko stupnjeva, praška i ostalih gluposti. Dobro, ajde, jednu stvar sam zapamtio, a to je da ručnike i ostale stvari koje ubaciš s njima uvijek treba staviti na više stupnjeva. Valjda. Nemam pojma. Ručnici su još uvijek u donekle dobrom stanju. Onda se pitam kako imam takav peh s robom. Ako nije u raspadnom stanju, onda je redovito zalijem kavom ili vinom. Tko bi rekao da je teško oprati, a još teže naći način da se opere mrlja od Vranca vrijednog 20 kuna.
Danas sam opet išao u potragu po trgovinama. Odredio sam si neku simboličnu vrijednost od plaće koju mogu potrošiti. Počeo sam skupljati novce za sve ECTS bodove koje ću morati platiti u devetom mjesecu. Muko moja. Ništa od crnog fonda za tjedan dana u Dubrovniku na ljeto. Za Dubrovnik skupljam već tri godine Želim obići sve lokacije na kojima je sniman Game of Thrones. Nekako mi svake godine to padne u vodu jer moram platiti te proklete bodove. Zato i krećem sa skupljanjem odmah na početku drugog semestra. Napominjem da radije skupljam novce za bodove umjesto da učim.
foto: ECTS bodovi; Luka Basa / Studentski.hr
Nakon još malo besmislenog lutanja gradom, magično se nađem ispred Zare.
Ušetati ili odšetati? – to je pitanje!
Da li je časnije u duši trpjeti
metke i strelice studentske sudbine
il potratit vrijeme u moru jada
Oduprijeti se crnoj Zari i pobijedit
Učiti? Zaspati – ništa više!
Lukina životna dilema... Dragi moj Hamlete, kad bi ti bar znao kako je nama studentima u 21. stoljeću...
Dobro, ajde, ući ću samo da pogledam. Ne može biti tako strašno, zar ne?
Čim sam ušetao, zapuhnuo me onaj grozni, zagušljivi šopingholičarski zrak. Uhvatim malo daha i napravim još jedan korak bliže provaliji. Ovako stoje stvari. Imam detektore u očima za one crvene naljepnice na kojima su inače istaknute niske cijene i akcije. Nažalost, danas ili su mi se pokvarili ili samo nije bilo tih naljepnica. Meni ova trgovina izgleda kao sajam domaćih životinja. Svakakvih tu vrsta ima, a najbrojnije su ovce. Zastanem. Uh, sunce ti žarko! Da nisam ja stvarno zalutao na sajam? Ne bi me čudilo da jesam. Napravim malo jači treptaj očima, pomislivši da sam totalno skrenuo s uma. Ništa. Isti prizor. Ovce vuku svoje šarene papke po trgovini. Nešto su neprijateljski raspoložene. Suptilno gurkaju jedna drugu pokušavajući pronaći savršen odjevni komad za proljetne dane. Vuna im otpada svuda po trgovini, a ogroman oblak prašine lebdi iznad njihovih glava. Pas čuvar bezglavo hoda okolo, ne znajući koju ovcu prvu da potjera van iz trgovine. Zamislite kako je tek njemu ako je ovakva situacija svaki dan. Čobana nema. Boli ga briga. Samo nek' one lutaju po trgovini!
Ironično, ovan sam po horoskopu. Možda je ovo neki raj za mene.
Uputim se prema muškom odjelu, zaobilazeći neprijateljski raspoložene vunene dame. Gledaju me mrko. Tu i tamo zaklonim pogled nekoj od njih pa brže bolje pojuri ne bi li joj druga ovca drpnula komad koji je označila pogledom. Ovo me malo podsjeća na situaciju kada je bio popularni američki Black Friday, ako ćete po naški – crni petak. Jednom prilikom sam, ne znajući da vlada ludilo niskih cijena (Bože, Petra, kako to nisi mogao znati!), svratio do trgovine samo da kupim dva jogurta i kruh za ručak. U trgovini stoka. Otima se za lonce, poklopce i usisavače. Gledam ja koji je đavo ušao u njih. Jedna gospođa me skoro ugrizla jer sam je slučajno dotaknuo u prolazu, a ona taman ugrabila posljednji turbo usisavač snižen 50%.
Nekako se kroz masu provučem do muškog odjela i blijedo krenem prebirati po robi. Nakon pet minuta prilazi mi prodavačica i pita može li mi pomoći. Kažem joj da tražim kožnu jaknu, a ona mi brzinom svjetlosti servira pet modela. Napomenuo sam joj raspon cijene koji moje krhko studentsko srce može podnijeti, ali nju to očito nije bilo briga. Čudno da mi je uopće prišla, odlučila pomoći. Prodavačice inače ne prilaze studentima u ofucanoj trenirci s podočnjacima do poda. Odmah na ulazu te skeniraju kao siromašnog uljeza koji SAMO GLEDA I NIŠTA NE KUPUJE! Blebeće ona meni nešto o materijalu, kvaliteti i kroju. Uzima jednu po jednu, pokazuje mi ih, uspoređuje i ocjenjuje koja bi mi najbolje pristajala. Ja ju blijedo gledam kako mi s tim lažnim entuzijazmom pokušava pomoći. To jest, pokušava mi prodati jaknu. Malo me sram da je prvo priupitam za cijenu. Koliko košta? Puno košta! Valja li? Ne valja!
Nakon što mi je sve to lijepo objasnila i isprezentirala, čekala je neku reakciju s moje strane. Ja i dalje šutim i blijedo gledajući u jakne i razmišljajući da li je na etiketi četveroznamenkasti broj. Uzmem onu najsiromašniju. Običnu crnu bez ikakvih džidža-midža po sebi misleći da je najjeftinija i prekinem minutu šutnje s pitanjem o cijeni. Ona okreće jaknu u potrazi za etiketom. Prevrće i traži dok meni lagano počinje kapati znoj s čela. Ova je 649 kuna. – entuzijastično izusti. Suptilno, stavim ruku na srce brojeći otkucaje i strahujući od srčanog. Dobro je, ruka još nije utrnula. Klimnem glavom, ne znam ni ja zašto i pravim se da procjenjujem smrdljivu umjetnu kožu, a zapravo u glavi računam koliko ECTS-a vrijedi ova vražja jakna. Uh... Sramota me izvaditi mobitel i na kalkulatoru sve to lijepo brzinski pomnožiti. Ako jedan ECTS platim 91,60 kn, a jakna je toliko, onda mi je to ukupno sedam komada. Nešto simbolično. Malo mi se zavrti, a umjesto zvijezda, iznad glave mi guverner Hrvatske narodne banke broji novčanice za deveti mjesec, ližući prst listajući ih kao neka stara baba. Pogubio sam se. Ma, dobro sam izračunao. Jesam.
foto: Neprocjenjivo; Luka Basa / Studentski.hr
Stvarno ti super stoji! – ponovi ona deseti put. Kiselim osmijehom joj dam do znanja da nisam oduševljen. Ali svaka čast za glumu. Vjerujem da se pokajala što mi je prišla i odlučila pomoći. Mogla je dosad nekom drugom uvaliti pet preskupih jakni. Ovako je samo izgubila vrijeme. Nije skontala da mi pare ne ispadaju iz zadnjeg džepa kao ostalim ljudima u trgovini.
Odo ja! Moram učiti. Stvarno moram učiti. Zapravo, prvo moram oprati robu. Čudno kako sve moram napraviti prije učenja. Pripazit ću ovaj put što sve bacam u mašinu. Pripazite i vi. Nema mame da opere veš. Kožne jakne su skupe. Skupo je i ovih sedam đavoljih ECTS-a. Skuplji nego kožna jakna. Valjda. Neću opet računati jer ću se nasekirati. Možda je ipak bolje da dođem na kolokvij s ovom raspadnutom jakom, nego da cvilim u devetom mjesecu kad vidim sve te silne bodove koje moram platiti.
