„Dragi Mate...“

Dragi Mate, ovo pišem u nedjelju, 19. siječnja. Upravo traje moj treći radni vikend za redom. Vjerojatno ću raditi i sljedeći. Nemoj odmah likovati misleći kako sam ti upravo dao još jedan argument u prilog tezi o zlom kapitalizmu. Ne, Mate, kapitalizam nije loš sustav, zapravo je to jedini sustav koji funkcionira, sviđalo se to tebi ili ne. Problem je što kapitalizam ima svoje maligne mutacije poput ove naše, hrvatske, koje zapravo nisu kapitalizam.„“

The Economist je nedavno objavio istraživanje koje je obuhvatilo razvijene zemlje OECD-a i potvrdilo da se u čak 23 zemlje (od analiziranih 25) 2012. godine vremenski radilo manje nego 1990.U nekim zemljama i drastično manje. Znači ne, nije istina ovo što ti priča Mirando Mrsić, mi ne moramo radit kao manijaci zato što je kapitalizam takav, mi moramo radit kao manijaci zato što moramo izdržavat nepreglednu masu ljudi ovisnih o državi i zato što vlast ne dozvoljava fer tržišno natjecanje, žmireći na korupciju, nelikvidnost i klijentelizam. Država ne samo da žmiri nego je i najveći generator tih pojava. Do kraja ovog teksta često ću spominjati riječ „država“, to je valjda zato što u Hrvatskoj imamo nadasve slobodno tržište bez državnih intervencija, neku vrstu europskog Singapura – mokri san svakog libertarijanskog ili neoliberalnog fanatika. Nooooot!!!

Kapoviću, privatizacija koju kriviš za sve naše nevolje nije se dogodila samo u Hrvatskoj. Isti ili vrlo sličan proces zahvatio je sve zemlje iza Željezne zavjese, tako da ne možemo govoriti o tome kao korijenu našeg problema. Gotovo sve druge socijalističke zemlje u istom su periodu nemjerljivo napredovale, a nacije poput Čeha ili Poljaka koje smo krajem 80-ih sa sprdnjom gledali kako na haubi starog moskviča prodaju ručne satove ili u muzejskim primjercima autobusa gmižu prema Jadranu, elegantno su nas prešišale. Hrvatsku svake godine gospodarski prestigne pokoja istočnoeuropska zemlja. Možda nešto krivo radimo?

Dakle, u čemu je problem? Pa problem je u tome što je kod nas jugoslavenski socijalizam samo zamijenjen hrvatskim socijalizmom i što su se promjene dogodile isključivo na površinskoj i simboličkoj razini. U nas je privatizacija sagledana kao šansa za umjetno stvaranje nove državne elite, sastavljene od šofera, drotova, sitnih trgovaca, udbaške nomenklature i pokojeg zalutalog nacionalista iz emigracije. Uostalom, kod nas nitko, čak niti ti, o 90-ima ne priča kao o periodu liberalizacije tržišta, svi govore samo o Tuđmanovoj privatizaciji. Hmmm, bit će da onda ima nešto u tome?

Mate, prva i osnovna pretpostavka pravog kapitalizma je slobodno tržište. Stvarno ne moraš bit ekonomist nobelovac da shvatiš kako projekt dvjesto obitelj nije plod slobodnog tržišta, već državne intervencije. Jako malo različite od NEP-a, petogodišnjih planova, kolektivizacije sela i svog komunističkog sranja, a još sličnije Mussolinijevom fašističkom korporatizmu. Ameri to zovu crony capitalism, a gotovo svi se slažu da zbog neslobode i miješanja države u gospodarstvo taj sustav ima puno više sličnosti sa socijalizmom nego s pravim kapitalizmom. Današnja Hrvatska enciklopedijski je primjer te paradigme.

Kome nije jasno o čemu pričam, neka samo analizira hrvatske „kapitaliste“. Možete krenuti od posljednjih vrlih primjera poput Branka Šegona i Nadana Vidoševića, ili se sjetiti početaka s Miroslavom Kutlom, Josipom Gucićem i ostalim pionirima Tuđmanove privatizacije. Kada bismo analizirali stotinu najkrupnijih hrvatskih kapitalista, rezultat bi sasvim jasno pokazao da je velika većina bila miljenicima ili dijelom barem jedne, a često i svih političkih elita u posljednjih 30-ak godina. To, dakle, nije problem kapitalizma, to je problem Hrvatske.

Da je do privatizacije 90-ih došlo u državi slobodnog tržišta u kojoj je gospodarstvo neovisno od politike, tvrtke bi preuzeli pojedinci i druge tvrtke s pošteno zarađenim kapitalom, i ono što je bitnije, sa znanjem i iskustvom potrebnim za vođenjem tih tvrtki. Rezultat bi bio znatno bolji od ovog što imamo. Rezultat bi bio – kapitalizam.

Slijedi tvoja teza o tome kako se bezrazložno pljuje po javnom sektoru i da je tobože riječ o nekom planiranom agitpropu čiji je cilj dezavuirati hrvatske javnosektorske udarnike. Blah... Činjenica prva – hrvatski je javni sektor u prosjeku bolje plaćen od realnog. Činjenica druga – hrvatski je javni sektor brojniji nego javni sektor u ostalim zemljama EU. Činjenica treća –neefikasni javni sektor velika je boljka hrvatske države. Ako ne vjerujemo ozbiljnim analizama koje to tvrde, valjda vjerujemo pohlepi belosvetske kapitalističke đubradi koja bježi od ulaganja u Hrvatsku ko vrag od tamjana. Zašto je tome tako ako smo mi raj za neoliberalne kapitalističke manijake? Zašto, Kapoviću?

Nadalje, neosporna je činjenica da je od početka krize koja je u svijetu prošla, a socijalističkom Hrvatskom i dalje divlja, bez posla u privatnom sektoru ostalo debelo preko stotinu tisuća ljudi. Koliko je u isto vrijeme otpušteno u javnom sektoru? Je li to, Kapoviću, pošteno, solidarno i fer? Brijem da nije. Ha, Mate?

Ja do svoje tvrtke nisam došao u privatizaciji, nisam bio miljenik niti jednog režima, nego dapače žestoka oporba svima, s tim tvojim specijalcima koji čuvaju tajkune u vilama sam se i tukao, a ne samo pisao kolumne protiv njih, vrlo malo radim s državom, a do tih sam poslova došao fer i tržišno, ne preko poznanstava i imam apsolutno pravo biti ljut na neučinkoviti, korumpirani i zastarjeli sustav javnih usluga u ovoj državi. Čemu taj autoritarni stav koji brani kritiku čak i kada je ona 101% opravdana?

Mate, neke si stvari dobro napisao, naša policija doista služi Državi, Partiji (HDZSDP) i nomenklaturi (raznim Mamićima, Kerumima, Šegonima). Međutim, nije riječ o baštini liberalne demokracije i kapitalizma, nego također o nasljeđu socijalizma u kojem je milicija funkcionirala primarno kao čuvar oligarhije, a ne kao provoditelj reda i zakona te zaštitnik građana. Vidiš, Mate, da se niti to nije promijenilo. Zapravo je i gore.

Onda se krećeš čuditi kako smo mogli preživjeti 45 godina bez privatnog sektora. (Ne spominjući kako je era državnog sektora uopće započela - krvavim nasiljem). Istina, preživjeli smo. Isto kao što Sjeverna Koreja i Kuba i dalje preživljavaju bez privatnog sektora (Kubanci su skužili da ne ide pa otvaraju zone slobodne trgovine, Kim je očito gadno poremećen, pa ne odustaje).

Postoji sasvim jasna korelacija između slobodnog tržišta i ekonomskog napretka. Mate, jesi li ikad vidio sliku Korejskog poluotoka iz svemira? Zbog liberalizacije tržišta u posljednjih dvadesetak godina ogromne su nacije poput Kine i Indije nahranile stotine, stotine i stotine milijuna ljudi. Uostalom, ako posjeduješ neku ekonomsku analizu koja potvrđuje da postoji veza između podržavljivanja gospodarstva i ekonomskog napretka, molim te da je podastreš ili zašutiš zauvijek.

Također, postoji i jasna korelacija između miješanja države i kronističkog korporatizma kakav imamo u Hrvatskoj. Čak i površno razmišljanje može te dovesti do spoznaje da hiperregulirana ekonomija gdje država u svemu ima zadnju, gdje iza svakog ugla vreba inspektor, gdje postoji na tisuće propisa samo za osnovno poslovanje, gdje se isplaćuju silni milijuni poticaja, više odgovara Todoriću nego Štefu koji ima mali dućan u Bedekovčini.

Za početak, Štef ne može nazvati premijera, ministra, šefa inspekcije ili načelnika županijskog MUP-a. Todorić može. Kada jamraš protiv Todorića, očito nisi svjestan da je njegov najveći saveznik upravo ovaj socijalistički intervencionizam, a ne slobodno tržište. Nažalost, pomahnitala regulacija i miješanje države u apsolutno sve i na Zapadu sve više pomažu velikim korporacijama te uništavaju male biznise. Amerikanci su izračunali da kod male tvrtke s manje od 20 zaposlenika troškovi usklađivanja s regulacijom iznose čak 40% više nego kod velike tvrtke s 500 i više zaposlenika. Mate, nisi niti svjestan da tvoja filozofija pogoduje upravo korporacijama.

Svoj tekst završavaš tvrdnjom kako kapitalist ne može bez radnika, a radnici mogu bez kapitalista. Hmmmm.. Okej. Ali Mate, kao prvo, netko mora biti odgovoran za radne procese. Kao što na tvom Filozofskom fakultetu postoji hijerarhija dekana, profesora, docenata, asistenata, tako ona mora postojati na svakom radnom mjestu. I tu je tajna pravog kapitalizma. U socijalizmu i našoj nakaradnoj inačici crony kapitalizma, pozicije u toj hijerarhiji određuju podobnost, veze, podrijetlo ili članstvo u stranci. U pravom kapitalizmu poziciju u toj hijerarhiji određuju obrazovanje, motiviranost i sposobnost.

Nadalje, sva ta marksistička sranja o vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju više ne znače ništa. U jako puno poslova sredstvo za proizvodnju postalo je obično računalo koje si može priuštiti gotovo svatko. Ali fora nije u kompjuteru, fora je u onome što netko nosi ili ne nosi u svojoj glavi. Ta prljava kapitalistička hulja koje radnicima uopće ne treba sve je češće neki genijalni programer, inovator s brdom vlastitih patenata ili naprosto sposoban lik sa specifičnim znanjima. Ako taj ode, tvrtka će vjerojatno bankrotirat, a šljakeri ostat na cesti.

Za kraj čak pokušavaš nudit nešto što sliči na rješenje, spominjući Mondragón i druge kooperative. Vidiš, Mate, to ti je ljepota slobodnog tržišta. Ono te ne sprječava da u njemu unutar poslovnih subjekata posluješ socijalistički, pokrećeš projekte radničkog dioničarstva, kooperative, možeš čak čistačicu proglasit direktorom ako si većinski vlasnik. To je isključivo tvoja stvar i tvoj odabir. U socijalizmu nemaš taj luksuz. Moraš poslovati isključivo onako kako kaže država, a državom u pravilu upravljaju nesposobni kompleksaši i kleptomani. To valjda ne moram objašnjavat nekom Hrvatu...

Kuiš, Mate, snovi o besklasnom socijalističkom društvu okej su za kantinu na tvom faksu, možda i za kantinu u Gredelju, fora zvuče u nekom pjesmuljku tvog omiljenog benda, ali oni se neće ostvariti. Ne zato što postoji neka zavjera, nego zato što taj sustav jednostavno ne funkcionira. Ostao je na smetlištu povijesti. Svojim pisanjem, a da toga nisi svjestan, na ruku ideš samo ovom kleptosocijalističkom, kronističkom, mobsterskom sustavu koji je Hrvatsku unazadio i gura je na europsko dno. Alternativa ovome što sada imamo nisu Marx i Engels, alternativa je fleksibilna država sa slobodnim tržištem i vladavinom prava. Ništa više, niti manje od toga.