Đorđe Armani i Dolče Bregana
I ne bih kući, noćas nemam mana, na meni samo Gucci, Dolce&Gabbana, s revije iz Milana. Ispravak, nije iz Milana, već sa Šemsine porte.
I ne bih kući, noćas nemam mana, na meni samo Gucci, Dolce&Gabbana, s revije iz Milana. Ispravak, nije iz Milana, već sa Šemsine porte.
Sjećate se jedne epizode serije Naša mala klinika u kojoj popularni portir Šemso prodaje markirane proizvode? Markirane da, Huso Boss, Đorđe Armani, Dolče Bregana i slično. Simpatična epizoda koja me podsjetila na sadašnjost ili trenutnu situaciju. Gledate svaki dan uzdignute noseve kako se šepure po ulicama s debelim natpisima raznih brendova na prsima?
Neću ovaj put hejtati, dobro, možda ne previše, simpatično i smiješno mi je sve to iako mi na trenutke i valove lošeg raspoloženja dođe da povratim. No odakle to? Odakle potreba da imamo nešto markirano? Neki odjevni komad koji nosi nas, a ne mi njega. Ja kažem, zapravo pretpostavljam da bi u jednu ruku moglo proizlaziti iz ovih popularnih, ne znam da li da ih nazovem folk-rap pjesmama ili samo rap pjesmama. I izvođača tih istih nabrajalica, naravno. Znate ove, Džala Brat i Buba Koreli, or whatever.
Njih uzimam za primjer, no to su opet svi čija je videoekranizacija pjesme prepuna krznenih bundi, majica s debelo ispisanim riječima nekog brenda, a i u samom tekstu pjesme spominju se ti isti brendovi. Nije tajna da je folk muzika jako popularna na našim prostorima, a odnedavno imamo otvoren i radio koji pušta narodnjake ili cajke, kako mi to znamo reći. Nećemo u polemike tko što sluša i tako dalje. Irelevantno. Muzika ne bi trebala imati granice, politička opredjeljenja i uvjerenja, bilo da ju izvodi netko iz Mađarske, Njemačke, Srbije, BiH i tako dalje.
Svašta se nabraja u pjesmama, zaista. U tri minute koliko jedna otprilike traje imaš priliku prošetati pistom ispred svih visoko uzdignutih i napirlitanih noseva koji sjede u prvim redovima. Bar u mislima, je li.
...I ne bih kući, noćas nemam mana
Na meni samo Gucci, Dolce&Gabbana
S revije iz Milana...
...Radi me prestiž, radim joj ono što ne bi moro
Ko da je fetiš, kad skinem novi model Diorov...
...Po 5 dana noćima ne spava nema osjećanja (ajeee)
Pogled ko led hladan iza tamnih stakala Balenciaga cala (ajeee)...
...Jer ove noći traju duže
vratićeš se ove noći da ti skinem Balmain
da ti da ti da ti da ti skinem Balmain...
Ima toga još hrpu, no neka ostanu ova četiri primjera. E sad, što se događa? Slušaš lake note, stihovi ti još lakše ulaze u uho, gledaš namontirane spotove s raznim konstrukcijama, raznim markiranim odjevnim komadima i zamišljaš sebe pod svjetlima reflektora u nekoj Guči, Dolče Gabana kombinaciji plus pjevušiš ovaj gore Na meni samo Guči Dolče Gabana stih. Sve je to mega kul u tvojoj glavi, ali u stvarnosti baš i ne. U stvarnosti to ispadne kao da si odjevni komad koji imaš na sebi kupio na porti kod Šemse. Malo se šepuriš glavnom gradskom šetnicom čekajući da te neki fotograf napikira i opali jednu fotku dok gledaš svisoka nas obične smrtnike s običnom bijelom majicom koja je bila na akciji. Još nam ispod pazuha dezodorans ostavio žutu mrlju. Ju, glupih nas, kud nismo uzeli Diorov dezodorans protiv mrlja na bijeloj robi.
Možda je na sredini majice pravilno ispisano Hugo Boss, a straga, na etiketi, smrtnike ostavljene iza leđa pozdravlja ni manje ni više nego Huso Boss. Taj isti Huso nalazi se i u moždanim stanicama osobe koja se njime šepuri. Zbog Huse misliš da možeš ukrasti mjesto u redu bakici ispred sebe. Zbog Huse misliš da možeš napraviti facu gađenja kad student ispred tebe uzme paštetu od 3 kune, a ti uzmeš onu od 10 kuna. Markiranu pašteticu koju ćeš namazati na markiranu fetu kruha. Oćeš vraga. Jedino što možeš je namazati Husu s malo zdravorazumskog razmišljanja.
Filozofija je zapravo jako jednostavna. Niti odijelo čini čovjeka, niti knjigu treba suditi po koricama. Tko ima, neka nosi original ili lažnjak, sasvim je nebitno, i zbog toga ga ne treba osuđivati, kao što ne treba ni onoga tko ne nosi te iste komade. A bogami se ne treba ni šepuriti. Da si paun, smjestili bi te u zoološki vrt pa se šepuri.
S druge strane, ako može Seve u novom spotu s već spomenutim Bubom i Džalom nositi Giorgioa, ti u stvarnosti ne moraš nužno Đorđa. Neću misliti da plivaš u lovi ako te vidim u nečem markiranom, niti zbog toga biti ljubomoran. Sve je to nebitno, ljudi moji. Jer, koga boli đoka što ti pratiš trendove. Uostalom, kakvi crni trendovi. Osobe koje se u spotovima njišu u ritmu muzike ne diktiraju trendove. Trend diktiramo mi sami. Pod riječi trend podrazumijevam onaj u glavi. Trend zdravorazumskog razmišljanja i ponašanja. To nas jedino može spasiti od ponora u koji upadamo podilazeći onome što nam svakodnevno nameću putem raznih kanala.
