Dobri ljudi, hvala vam jer ste dobri!
Podižem novac, vraćam se u menzu i opet čekam red. Da stvar bude bolja, nažuljale su me cipele. I napokon dođem, najedem se i odlučim otići do Ljubljanice riješiti stvar s pokazom. Dolazim do okretišta i, gle čuda, rade do pola 16, a sada je ravno 16. Već polako plačući nad svojom sudbinom, ulazim u tramvaj pa izlazim jer odlučim ući u dućan kupiti kavu kako bih mogla izdržati noć. I da, sada ide još jedna tragedija...
Podižem novac, vraćam se u menzu i opet čekam red. Da stvar bude bolja, nažuljale su me cipele. I napokon dođem, najedem se i odlučim otići do Ljubljanice riješiti stvar s pokazom. Dolazim do okretišta i, gle čuda, rade do pola 16, a sada je ravno 16. Već polako plačući nad svojom sudbinom, ulazim u tramvaj pa izlazim jer odlučim ući u dućan kupiti kavu kako bih mogla izdržati noć. I da, sada ide još jedna tragedija...
Ovo je moja prva kolumna. Ustvari, nikada nisam ni željela pisati kolumne jer mislim da nemam pretjeranog smisla za to. Ali eto, danas me puklo jer jednostavno imam nevjerojatnu potrebu ispričati što sam doživjela.
Nisam neki tragičar i u životu na sve pokušavam gledati pozitivno, ali danas je bio jedan od onih dana koje je bolje prespavati. Cijelu noć sam se vrtjela po krevetu jer mi je bilo vruće spavati, a onda je počela kiša. Ne volim baš kišu. Budući da sam do 2 učila, prespavala sam alarm koji me je trebao probuditi da bih, pogodite što? Učila!
I tako, budim se 3 sata kasnije nego što je bilo planirano. Kruh mi se osušio pa nisam imala što doručkovati, ali sam svejedno nastavila svoju bitku s obrazovanjem. Kada mi je napokon dozlogrdilo gladovanje i kruljenje želuca, ustala sam i spremila se za menzu. Malo sam se dotjerala danas, ipak 5 dana nisam nigdje išla. Umjesto na Cvjetno, zaželim se brze menze iz SC-a. I tako, sjedam ja u tramvaj sasvim bezbrižno, a do mene dolazi ljubazna gospođa s malom crnom napravom u ruci i kaže: Karte na pregled, molim. I sasvim nesvjesna svoje kobne pogreške pružam pokaz misleći da je još uvijek lipanj. Uz pokaz, dotična mi pruža i bijeli papirić, ali nisam ju baš slušala jer sam imala slušalice. Izlazim iz tramvaja i shvatim da sam dobila tramvajsku kaznu jer je danas, ni manje ni više, četvrti dan mjeseca srpnja godine gospodnje dvije tisuće i osamnaeste. I tako, čudeći se svojoj izgubljenosti u vremenu i polako plačući za 250 kuna koje ću morati dati, odlazim u menzu.
Strpljivo čekam u redu nekih 10-ak minuta i onda, tražeći X-icu, shvatim da nemam ni lipe. Izlazim iz reda i odlazim na bankomat koji uopće nije bio iza 9 sela. Moš si mislit. Podižem novac, vraćam se u menzu i opet čekam red. Da stvar bude bolja, nažuljale su me cipele. I napokon dođem, najedem se i odlučim otići do Ljubljanice riješiti stvar s pokazom. Dolazim do okretišta i, gle čuda, rade do pola 16, a sada je ravno 16. Već polako plačući nad svojom sudbinom, ulazim u tramvaj pa izlazim jer odlučim ući u dućan kupiti kavu kako bih mogla izdržati noć. I da, sada ide još jedna tragedija. Ne mogu pronaći svoju bankovnu karticu. Već me panika pere, oglašavam po svim grupama da mi jave ako je tko pronašao nesretnu karticu. Sjedam u tramvaj i sa suznim očima sve probleme ispitnih rokova prevrćem u glavi. Uto mi prilazi djevojka. Već se cimam jer sam pomislila da je još jedna kontrola, ali nije. Djevojka mi pruža flaster govoreći: Znam kako je to kad te nažuljaju cipele, evo meni je baš jedan flaster ostao. Ne da sam u šoku, nego jednostavno nisam bila svjesna poplave krvi koja se dogodila u mojim cipelama. Mogu reći da mi je ova njena ljubaznost bila kao šamar budali. Ne znam gdje da gledam, da l' da se rastopim od nježnosti jer je prišla i odlučila pomoći potpunoj neznanki, da kažem hvala ili da se rasplačem jer sam odjednom, sasvim neočekivano, osjetila dobrotu. Nakon tog mini šoka zvoni mi telefon i javlja mi se zaposlenik banke i govori da je netko pronašao moju karticu. Da sam mogla, poljubila bih ga! Kakva divna vijest! Sva sretna odlazim šepajućim, ali žurnim korakom. Toliko sam sretna što je netko odlučio uzeti karticu i vratiti je u banku, a ne prošetati pored nje ili je baciti u smeće. Hvala ti, dobri čovječe, spasitelju ovoga dana!
Dolazim u dom, skidam kobne cipele, opet provjeravam je li kartica i dalje na mjestu. Odjednom čujem note poznate klapske pjesme. Dečki ispred doma na gitari sjetili su me na moju Dalmaciju. Pijem hladni Nes, slušam verse i note te na trenutak nestaju sve brige.
Hvala ti, dobra neznanko s flasterom, hvala i tebi neznani heroju – povratniče kartice. Hvala i vama, šarski momci koji ste mi uljepšali ovaj dan pjesmom. Hvala i mami što me tješila na telefonu. Zbog vas ovaj dan i nije bio tako crn kako je počeo. Hvala i tebi, teto u Konzumu, što si iznenađujuće ljubazna i vesela te što mi se obraćaš s dušo. I vama, tete iz menze, što ste spremile odličan ručak danas.
Iako su moji problemi neznatni u usporedbi s nekima, da ih nije bilo, nikada ne bih primijetila kako je svijet još uvijek više dobar nego loš. Hvala vam, dobri ljudi, i molim vas, nastavite biti dobri jer dobro se dobrim vraća. U okrutnome svijetu vaše su sitne geste ljubavi prava mala revolucija. Budite revolucionari i dalje! Divno je što postojite!
Voli vas vaša, ipak ne tako nesretna, Marija!
