Dani kada se Zemlja i Sunce najviše vole

Ljetni odmor je svjedočanstvo svega što je ispravno u ovome svijetu. Ljetu se svi veselimo, imamo velike planove (bili oni na kraju ispunjeni ili ne). Svi su napeti dok se približava i cijeli svijet drhti kao pile na kokainu zavezano za trideset godina staru veš-mašinu koja vrti centrifugu.

To je vrijeme kada se odmaramo od faksa. Nema stresa. Ne smiješ razmišljati o tome koliko ti je ispita ostalo za deveti mjesec. Rade se planovi – ići na more, plaže, roštilji, izlasci. Ili ostati dva mjeseca zatvoren u kući dok gledaš sve serije i filmove koje nisi pogledao dok je trajala akademska godina.

Budući da je ljeto posebno vrijeme godine, kreću i specijalne akcije, točnije sniženja na autobusne karte. Zapravo nisu tolika sniženja, nego je dva tjedna prije sezone cijena karte ista, ali 1.7. cijena naraste. I dobro, ja sam npr. kupila kartu dva tjedna prije i sve je bilo okej, ali nitko vam ne kaže da kada ranije kupite kartu cijena prtljage se penje sa 7 kn na 14 kn. Džabe mi onda ta karta po normalnoj cijeni kad moram bubreg njima ostaviti samo zato što nosim dva kofera, a nije baš da je karta bila jeftina.

Tip sam osobe koja sve radi u zadnji tren i volim odgađati stvari do maksimuma. I prije sezone sam kupila kartu dva tjedna prije, jer me mama tjerala, a ne smiješ reći neću mami. Inače nikada ne kasnim, ali nekada se znalo i meni malo omaknuti, jer sam krivo izračunala vrijeme. Kada se spremam za posao, probudim se dva sata ranije i onda sve najbitnije radim pet minuta prije nego što trebam krenuti. Da ne idemo autom, jer smo udaljeni 15 km od grada, kasnila bih skoro svaki dan i već bih sad bila kod kuće, jer bih dobila otkaz.

Prije par dana mi se udavala jedna bliska prijateljica i budući da sam otišla na sezonu, sve sam za svatove isplanirala prije nego što sam otišla, kako ne bi bilo sve u zadnji tren. Kada sam došla kući, nakon napornih sedam sati u busu, shvatila sam da nemam haljinu. Sutradan sam si, dva sata prije svatova, išla kupiti haljinu. Štikle nisam imala, tj. nisam se mogla sjetiti gdje sam ih stavila pa ih je mama tražila dok sam se ja šminkala. Ali kako je ona njih duže tražila, tako su se one meni sve manje i manje nosile i molila sam se svim svemogućim svecima da ih ne nađe. Ona ih je naravno našla, jer to je ipak mama, njoj ništa ne promakne. Obukla sam štikle, jer nisam smjela mami reći neću ih obući. Zamislila sam kako bi to izgledalo da joj kažem ne i uplašila sam se toliko da sam na trenutak vidjela Boga.

Ali, uglavnom ovo ljeto mi je bilo zabavno, jer sam po prvi puta živjela u turističkom gradu i sada vidim stvari koje nisam vidjela kada sam i ja bila samo turist. Ono što mi nitko nije rekao je da će u trgovinama biti gužva. Cijelo. Vrijeme. Nema niti jednog sata ili minute u danu kada nije tolika gužva. Znači, bilo to osam sati ujutro ili deset navečer, uvijek ćete imati strance koji dolaze u masovnu kupovinu pa ti u dva sata popodne stoje na kasi i zauzmu cijelu traku. Imaju sve, od četiri kanistera vode, preko sira i vina, do ležaljki. I onda ja idem s posla i razmišljam o tome kako se samo želim istuširati i leći spavati, ali ne, onaj Švabo ispred mene ima još i kupon, koji mu iz nekog razloga ne želi proći. Račun mu ispadne 200€, ali on mora iskoristiti kupon za popust na vlažne maramice. I ne daj Bože da brzo potrpa stvari, jer on mora prvo spremiti cijeli sitniš u novčanik pa onda dok stavi račun u džep i onda tek krene spremati stvari. A blagajne su toliko male da su premašile i mala očekivanja mojih roditelja da završim faks.