Čekanje na poruku i sve popratne nuspojave
Čim vidiš njegovu poruku, svi problemi čarobno nestaju samo jednom riječju „ej”. Zaboravljaš na sate provedene na rubu propisivanja uputnice za Rab i „smoothly” mu odgovaraš „hej”.
Čim vidiš njegovu poruku, svi problemi čarobno nestaju samo jednom riječju „ej”. Zaboravljaš na sate provedene na rubu propisivanja uputnice za Rab i „smoothly” mu odgovaraš „hej”.
Zapitaš li se, dok vjerno čekaš odgovor na tu poruku, koliko si vremena potrošila samo na udisanje zraka, povremeno uzdisanje i pretjerano analiziranje njega i njegova ponašanja? Naravno da ne, s obzirom na to da tvoje pasivno-agresivno ponašanje prestaje onog trena kada začuješ anđeoski zvuk mobitela koji te obavještava da si dobila poruku. Prvo manijakalno otrčiš šprint po stanu da potrošiš svu negativnu energiju koja se sakupljala za vrijeme 1. faze (čitaj: udisanja zraka, povremenog uzdisanja i pretjeranog analiziranja njega i njegova ponašanja), ali i da malo dobiješ na vremenu jer ipak ti nisi ona jadnica koja odmah odgovara. Zatim otključaš mobitel i brzinom usporenog filma povlačiš liniju s obavijestima da slučajno ne bi odmah otvorila poruku (pogotovo ako je online) jer moraš prvo razmisliti što uopće napisati da bude pametno, ali i humoristično/opušteno.
Prošlo je 5 minuta i tvoja traka s obavijestima otvorena je s preciznošću deaktiviranja bombe, da bi shvatila da ti je poruku poslala frendica koja želi znati ima li što novo s njim. PTSP polako počinje djelovati, bijes koji si maratonski istrčavala ranije udvostručio se, a pri samoj pomisli da on još uvijek nije odgovorio, spremna si za drastične mjere poput brisanja cijelog razgovora (daleko od očiju, daleko od srca, rekli bi neki). Međutim, s obzirom na to da ti je teško odvojiti se od uspomena poput pijanih poruka: „diisi mala top si kaf cemo de nac”, duboko dišeš simulirajući porod i odlučuješ se na manje rigorozan potez kao što je gledanje Seksa i grada. Nakon što si pogledala cijelu epizodu i umalo napunila fontanu suzama iz nebrojenih razloga (da, i nadolazeća menga jedan je od njih), raznim metodama disanja dolaziš do unutarnjeg mira.
FOTO: Flickr
Zaboravila si na faks i zadaće, na Carrie i Facu, na mobitel i poruku... I sine ti. Pod time ne mislim da ti je sinulo išta pametno. Sine ti da nisi pogledala na mobitel 290 minuta koliko ti je trebalo da pogledaš prvu epizodu Seksa i grada (s uračunatim piš i puš pauzama). Preskočiš kauč zadivljujućom gimnastičarskom sposobnošću i zgrabiš ga kao da ti je zadnji (mobitel). Ponoviš 2. i 3. fazu te shvatiš da si je dobila. Došla ti je obavijest da danas dobivaš mengu. Sigurno si mislila da će se ovo razriješiti sretno, a ne krvavo. Sjedaš na kauč/gredu sa sladoledom u ruci i dolaziš do zaključka da ovaj put nisi ti kriva što si luda. Sada kada mirna možeš udisati i uzdisati bez osjećaja krivnje, dobivaš poruku. Čim vidiš njegovu poruku, svi problemi čarobno nestaju samo jednom riječju „ej”. Zaboravljaš na sate provedene na rubu propisivanja uputnice za Rab i smoothly mu odgovaraš „hej”, iako bi mu umjesto toga napisala „glupanečekamtedvadanadamiodgovoriškojivragsimisejavljaoakonisimislionastavitrazgovor”.
Nakon poduljeg uvoda dolazimo do srži problema o kojem danas raspravljamo. Zašto dajemo sve od sebe, i pod time mislim baš SVE, za ljude koji nisu dostojni čak ni seenati našu poruku? To je zato što je seen prije bila Pandorina kutija koju se nitko nije usudio otvoriti pa bi radije poslao i najgluplji GIF samo da završi razgovor. Danas seena nema. Sve ostane na one dvije prazne kvačice na WhatsAppu koje su prazne kao i duša čovjeka koji ih je ostavio da stoje tako jadne. Postoji li neki presudni trenutak u životu mlade i pametne, samostalne i sposobne djevojke kada će shvatiti da treba prestati biti zaluđena tinejdžerka koja ne zna za drugo nego za svoje hormone koji njome upravljaju? Kada će postati osoba koja je svjesna sebe i svojih kvaliteta? Kada će prestati tratiti vrijeme na tipove koji odgovaraju samo kada oni to žele jer znaju da se ona neće javiti da ne ispadne naporna?
Da znate odgovore na ova duboka pitanja ljudske egzistencije, ne biste ovo čitali. Ni ja nisam ona koja će otkriti odgovore, ali bar mogu ponuditi savjete da se djelomično riješimo prištave četrnestogodišnjakinje u sebi i postanemo odrasle osobe. Razmatrajući ovu situaciju, uvijek shvatim da nam je mobitel najveći problem. Stoga, da biste izbjegle uplakane večeri/dane/popodneva/predvečerja/shvatile ste, jedan je od načina pronalazak hobija. Upišite se u teretanu, na jogu, glumačku grupu, volontirajte, pletite. Napravite ono što ste oduvijek htjele, ali ste tvrdile da nemate vremena.
Ako i dođe do trenutka slabosti kada same sebi govorite da to nije za vas, da će biti previše nepoznatih ljudi ili da niste sposobne za to, samo se sjetite da je bilo što bolje od sjedenja na kauču/gredi i trošenja vremena na nekoga tko nikada na vas ne troši vrijeme. Uostalom, možda na jednoj od tih aktivnosti i upoznate nekoga tko zapravo želi trošiti vrijeme na vas. I kada vam još ostane nešto slobodnog vremena te dođete u napast povratka u vrtlog faza 1, 2 i 3, sjetite se da uvijek imate bar jednu prijateljicu kojoj se možete javiti i koja će vam pomoći da ne napravite nešto što ćete zažaliti (ovo se pogotovo odnosi na pijane izlaske, ali o tome u drugoj kolumni).
Važno je ne odustati od cilja da se riješite onog lošeg (njega i njegova ponašanja) te da tim cijelim procesom poboljšate same sebe. I ne zaboravite – niste jedine koje u tri ujutro plaču na pjesme Taylor Swift.
