Ako si student, automatski si manje vrijedan radnik
Klasifikacija „student zaposlenik” ne znači da si samim time manje vrijedan radnik. Ne znači da te netko zbog statusa studenta može ugnjetavati i raditi s tobom što hoće. Ne znači da obavljaš posao manje kvalitetno od ljudi koji za taj isti posao redovno primaju plaću.
Klasifikacija „student zaposlenik” ne znači da si samim time manje vrijedan radnik. Ne znači da te netko zbog statusa studenta može ugnjetavati i raditi s tobom što hoće. Ne znači da obavljaš posao manje kvalitetno od ljudi koji za taj isti posao redovno primaju plaću.
U tri godine studiranja i dvije i pol konstantnog rada shvatio sam da ako si student, automatski će te klasificirati kao manje vrijednog radnika. Tužno, ali u većini slučajeva istinito. Filozofija većine poslodavaca kada su u pitanju studenti je manje-više ista. Jeftina smo radna snaga, ne uplaćuju toliko doprinosa za nas, mogu nas jebati u mozak i maltretirati ako dozvolimo, pisati manje sati, ne isplatiti plaću i tako dalje. Njima super, nama baš i ne.
Rečenica s kojom sam se nebrojeno puta susretao glasila je TI SI IONAKO STUDENT. Isto toliko puta mi je došlo da odgovorim KOJI K**AC TI TO ZNAČI?! I zvajznem osobi koja mi je to rekla šamarčinu.
Da sam nesposoban ako sam student? Da ne mogu odraditi nešto kvalitetnije od zaposlenika koji prima redovnu plaću? Itekako mogu, prijatelju moj. Čak bolje od tog istog zaposlenika. To vam odgovorno tvrdim.
Nisam nešto previše poslova promijenio u dvije i pol godine koliko radim. Imam sreću da dobro izaberem, da se na poslu zadržim i ne dobijem otkaz svojom krivicom. To vjerujem da se nikad neće dogoditi. Za mene je studentski posao sve samo ne studentski. Ne vidim sebe u ulozi onoga koji dođe i prođe. Bez obzira na to radio ja četiri, šest ili osam sati dnevno, dva puta tjedno ili cijeli tjedan.
Istina jest da me službeno klasificiraju kao studenta zaposlenika, no to me ne sprječava da obavljam svoj posao najbolje što mogu. Isto tako klasifikacija mene kao studenta zaposlenika ne znači da sam manje vrijedan radnik, što većina poslodavaca tako gnjusno izgovara. Ne znači da me možeš ugnjetavati jer ispred mog imena i prezimena stoji student. Zašto je onda u nekim slučajevima tako? Zato što su tako navikli ili ih nitko nije uvjerio da je upravo suprotno od toga. Bolje rečeno, sami smo im na neki način dopustili. Kako? Masa je onih koji dođu, zbrljaju nešto bezveze tih par sati na poslu misleći da su samim svojim prisustvom ispunili ono za što su plaćeni.
Baš nedavno je u firmu u kojoj radim stiglo osam novih studenata. Mojih osam novih kolega i kolegica. Od toga je prošlo manje od četiri mjeseca i znate koliko ih trenutno dijeli dvoranu sa mnom? Jedna osoba.
Što je s ostalih sedam?
Nekima nije odgovaralo to što ih se ponekad pita da li mogu odraditi vikend (možeš li raditi vikend, ne moraš raditi vikend).
Neki su se bunili na satnicu, a potvrdno su klimnuli glavom na razgovoru kad im je komunicirana i pristali na istu.
Neki su svaki dan bili bolesni.
Neki su svaki dan imali dva ispita.
Nekima je rodbina bila u posjeti svaki dan.
Neki su se selili svaki dan.
Ti neki bi od 30 dana u mjesecu odradili njih 5, a zatim došli s pitanjem ZAŠTO JE MENI TAKO MALA PLAĆA?
Neki su jednostavno idioti.
Sad kad smo shvatili da isto tako ima i studenata koji nisu baš mimoze i koji se eto, zaposle iz ne znam kog razloga. Valjda samo zato da bi kasnije njonjali kako im na poslu nije dobro, kako su ih tlačili i slične fore. Ima ih, nemojte ih braniti. I nemojte nas sve trpati u isti koš.
Znam toliko onih koji su nakon završenog fakulteta dobili ugovore u firmama gdje su radili upravo kao studenti. Gdje ih poslodavac nije klasificirao kao manje vrijedne radnike. Gdje ih nisu tlačili ili omalovažavali zbog činjenice da su studenti. Danas su uspješni ljudi koji vole svoj posao i koji su cijenjeni u svom poslu. Upravo zbog svega onoga o čemu tupim u evo već trećem tekstu koji pišem o istim stvarima. Trud, rad, volja za razvijanjem sebe i svojih sposobnosti. Gdje ćeš ako stalno nešto grintaš, ako ti ništa nije po volji? Ne valja mi ovo jer je satnica tolika, ne valja mi ovo jer se radi toliko i toliko, ne valja mi ono jer je Trump postao predsjednik, a na vlasti je opet stranka obojana u plavo. I stalno neke izlike i traženje krivca.
Zajebi državu, zajebi sve gluposti kojima te šopaju svaki dan. Neće te država nahraniti i kupiti ti novi auto. Kupit ćeš ga sam sebi!
Nisu svi isti, potvrđujem. I ne trebaju biti. Trebaju nešto drugo. Učiti i razvijati se. Bilo to kroz fakultet, bilo to kroz studentski posao. Nije to samo priča dođeš i prođeš. I ne treba nikad biti. Svaki posao je prilika stjecanja novog iskustva koje će ti kad tad u budućnosti sigurno dobro doći. Radio ti u administraciji iscrpne tablice u Excelu, na šalteru u turističkoj agenciji i tako dalje, a pritom se zadržao dulji vremenski period na tom poslu. Zadržao se jer si shvatio kako iskoristiti svoj najvažniji resurs. Onaj u glavi.
Završit ću kratko ovu trilogiju tekstova u koju sam se upustio, bez dodatnih objašnjenja. Uostalom, onaj tko želi, shvatit će.
Rodit ćeš se nesposoban, potrudi se da umreš sposoban.
