Pogled kroz objektiv
Njegove fotografije su realne i socijalno osjetljive, sebe naziva „uličnim“ fotografom, na Facebooku ima gotovo 50 000 lajkova, a san mu je jednog dana kupiti karavan, putovati svijetom i fotografirati ljude.
Njegove fotografije su realne i socijalno osjetljive, sebe naziva „uličnim“ fotografom, na Facebooku ima gotovo 50 000 lajkova, a san mu je jednog dana kupiti karavan, putovati svijetom i fotografirati ljude.
Seyfettin Dincturk je već dobro poznato ime obožavateljima portretne fotografije. Taj dvadesetčetverogodišnji student južnoslavenskih jezika je iz rodne Turske otišao u želji da što bolje ovlada hrvatskim jezikom. Trenutno je na diplomskom studiju u Zadru. Studirao je prvo u Turskoj, zatim u Slavonskom Brodu te u Ljubljani. Sebe naziva „uličnim“ fotografom, a san mu je jednog dana kupiti karavan, putovati svijetom i fotografirati ljude.
Vaša specijalnost su realistični portreti. Zašto ste se odlučili baš za tu vrstu fotografije?
U početku sam fotografirao sve i odlučio vidjeti što najbolje ide. Ubrzo sam shvatio da je to portretna fotografija.
Kada ste se počeli profesionalno baviti fotografiranjem?
Oduvijek sam želio imati fotoaparat. Prije tri godine sam uštedio novac za svoj prvi fotoaparat, ujedno i najjeftiniji. Kasnije sam kupovao nešto skuplje. No, smatram da nije bitno koliko je skup fotoaparat, bitno je dobro oko. Recimo, moj prvi fotoaparat je koštao samo 25 eura, no fotografije su bile super. Savjetujem mladim fotografima da im prvi aparati budu analogni, ne nužno skupi. Morate vidjeti kako samo fotografiranje ide. Ja sam samostalno učio eksperimentiranjem s fotoaparatima i preko YouTubea.
Odakle crpite teme za vaše fotografije?
Volim tužne i dramatične situacije. Preko ljeta sam u Turskoj shvatio da neki ljudi imaju jako dobar život, a neki jako loš. Nema balansa. Često fotografiram djecu prisiljenu na rad, tako pokazujem ljudima da život nije kao u serijama. Životi pojedinih ljudi su strašni.
Govorite o vašem projektu „(Stop) child labour“? Dakle, vaš cilj je educirati ljude o postojanju mnogobrojne djece koja žive u groznim uvjetima?
Da, upoznao sam mnogo djece koja rade cijeli dan, bez pauze. Kada dobiju novac, roditelji im ga uzmu. Ovo ljeto sam upoznao dječaka koji je radio na baušteli. Bio je strašno prljav, u staroj odjeći. Cijeli dan radi za možda 2-3 eura. Strašno…
Postoje li neke institucije koje se brinu za tu djecu?
Jedino UNICEF, ali ostali ne baš... U Turskoj ljudi ne vide ili ne žele vidjeti koliko djece svakodnevno radi. Samo se brinu da djeca idu u školu. To da, djeca idu u školu, ali poslije rade i o tome nitko ne priča. To me jako razljutilo i odlučio sam nešto poduzeti. Bio sam šokiran. Prvi put sam u Istanbulu vidio da djeca rade, prije sam živio u manjem gradu Izmiru. Zbog toga sam pokrenuo projekt „(Stop) Child labour“. Želio sam ih slikati kako bi ljudi vidjeli u kojim uvjetima djeca rade.
Je li se itko aktivirao po tom pitanju?
Moji prijatelji da, odnijeli su im nešto odjeće i školskog pribora. No, jako mnogo djece prosi. Jednom djetetu sam poklonio odjeću i nakon tjedan dana sam ga opet sreo. Bio je opet u staroj, prljavoj odjeći. Pitao sam ga zašto nije u novoj, poklonjenoj koju sam mu dao. Rekao je da nitko ne daje novac ako je u novoj odjeći…
Vaš drugi poznati projekt je „World humanity“? Odakle vam ideja?
Prošle godine sam bio na razmjeni studenata u Ljubljani. Tamo studira 800 studenata iz drugih država. Pomislio sam kako svi izgledaju različito i odlučio sam ih fotografirati. Fotografirao sam oko 150 ljudi iz raznih država. Želio sam vidjeti kako izgledaju njihove slike zajedno u nizu. Ubrzo sam dobio poziv s fakulteta u Ljubljani, rekli su da bi bilo odlično napraviti izložbu. Pristao sam te smo isprintali 20 fotografija ljudi iz raznih država (Tanzanija, Kanada, Amerika) i napravili lijepu izložbu.
To je bila vaša prva izložba?
Ne, druga. Prva je bila u Dvorcu u Ljubljani. Tema su bile fotografije iz Ljubljane, zapravo Ljubljana viđena očima jednog Turčina. Odaziv je bio odličan, došli su mnogi ambasadori. Turski ambasador je platio sve troškove. Mnogo ljudi je došlo, bilo je super. Te dvije su zasad jedine. Ubrzo ću možda imati izložbu u Zagrebu, ali nisam još siguran.
Kakav je utjecaj društvenih mreža na vaš rad? Vidjela sam da imate gotovo 50 000 lajkova na službenoj Facebook stranici?
Prije sam koristio stranicu deviantART i neke slike su bile izrazito popularne. Ljudi su mi rekli da moram napraviti Facebook stranicu. Kad sam bio u Ljubljani fotografirao sam mnogo ljudi, skoro 200 i stavio sam njihove slike na facebook. Njihovi prijatelji su vidjeli, lajkali i dijelili stranicu na Facebooku, tako da je broj lajkova porastao.
Znači, Facebook je doprinio vašoj popularnosti?
Da, dobio sam i ponudu za posao u najvećim turskim novinama Zaman. Posao je bio u Istanbulu. To je bilo u listopadu, no tada sam bio u Sloveniji. Imao sam predavanja i tada nisam mogao prihvatiti. Često se pitam što bi bilo da sam prihvatio posao u novinama, ali…
Je li vam žao?
Ne, sjajno sam se proveo u Sloveniji. Imao sam dvije izložbe i stekao sam prijatelje iz raznih država. Možda je klišej, ali ne mogu živjeti bez fotoaparata. Ako toliko volim fotografiju, nadam se da će doći i neke nove šanse. Razmišljam i o studiju fotografije kada završim ovaj faks. Trenutno sam na četvrtoj godini hrvatskog jezika, još imam dvije. Stvarno želim ići studirati fotografiju u Prag, no ne znam češki, a ako ga ne znate godina stoji 8000 eura. To je jako skupo i trenutno nemoguće.
Kakav je studij hrvatskog u Turskoj?
Ja sam bio jedini student hrvatskog u Edirneu. Nije ga baš puno ljudi željelo studirati, uglavnom studiraju engleski zbog posla. Ja sam mislio da ni s drugim jezicima nema sigurnog posla. Ako ću biti jedini student hrvatskog, imat ću veće šanse za posao. Drago mi je da sam došao do četvrte godine hrvatskog jezika i četvrte godine na razmjeni studenata.
Znači svake godine ste mijenjali mjesto studiranja?
Da, otišao sam iz Turske jer sam bio jedini student svojim profesorima. Bolje je da sam došao u Hrvatsku, tu bolje učim. Fakultet je zaključio da je lakše platiti meni faks u Hrvatskoj nego plaćati sve profesore.
Koja je razlika između studiranja u Hrvatskoj, Turskoj i Sloveniji?
U Turskoj sam bio samo jedan semestar, bilo je katastrofa. Bilo mi je jako teško učiti jezik, poslije predavanja nemaš s kim razgovarati, jedini sam student bio. U Slavonskom Brodu je bilo odlično. Ljudi su super. Grad nije velik, ali sam bio jako sretan tamo. U Ljubljani mi se fakultet nije baš svidio. Svi ljudi pričaju samo slovenski. Ja studiram hrvatski jezik, ali tamo smo učili ćirilicu iako se u Hrvatskoj ne koristi. Nisam je znao, a profesori nisu imali razumijevanja. Inzistirali su na ćirilici. Hrvatski tamo pripada odjelu južnoslavenskih jezika. Oni uče na hrvatskom, to je super. Ali, kad sam vidio ćirilicu, pitao sam se gdje sam to došao. To nije samo čitanje ćiriličnih slova, to su cijela književna djela na ćirilici. Nisam to mogao sve naučiti za jedan dan. Nisam položio ni jedan ispit. Nisam razumio ni zašto moramo učiti makedonski jezik i kulturu, to mi je bilo jako teško.
Ako zanemarimo faks, kakav je inače studentski život u Sloveniji?
Pa, ljudi su malo hladni. Nemam ništa protiv Slovenaca, ali nisam se osjećao kao recimo u Slavoniji. Njihov mentalitet je sličniji Austijancima, nisu baš prijateljski raspoloženi, pomalo su agresivni, hahaha. Slovenci baš ne vole Erasmus studente, misle da mi svaki dan samo tulumarimo i pijemo. Dobro, to je tako, ali ne znači da smo loši ljudi, hahahah.
Kako vam se sviđa život u Zadru?
Odličan grad! Prvi dan sam četiri sata samo šetao starim gradom i fotografirao. Smatram da Zadar ima najljepši fakultet na svijetu. Iz učionice samo gledam more. Kolege su također super. Imam tri kolegice iz Poljske, jednu iz Italije, druge kolege su iz Hrvatske. Drago mi je što imam kolege iz drugih država kojima hrvatski nije materinji jezik jer mogu vidjeti kako mi ide hrvatski u usporedbi s njima.
Hrvati su jako dobri, zainteresirani su za našu kulturu. Od prvog dana u Hrvatskoj ljudi me pitaju za Tursku, jako su ih zainteresirale serije.
Kako utječu putovanja na vaše umjetničko stvaralaštvo, na vaše fotografije?
Volim fotografirati na putovanjima, tada sam sretan. Prošli tjedan sam išao u Češku, fotografirao sam ljude i grad. Ako želite biti portretni fotograf, mislim da je važno pitati ljude za dopuštenje možete li ih uslikati. Ako nemate hrabrosti pitati ljude, nikada nećete postati portretni fotograf. Naprimjer, ovdje sam prošli tjedan fotografirao ljude kako igraju šah, upitao sam ih mogu li ih fotografirati. Objasnio sam im da sam student i dopustili su mi da ih uslikam. Tako to ide, ako ne putujete i pitate ljude, nikada nećete imati fotografije. Ponekad žalim za mogućim slikama kad sam umoran i ne pitam dopuštenje, ali što je tu je.
Jeste ikada imali nekih neugodnih situacija pri fotografiranju?
Samo jednom u Istanbulu, ali bila je moja greška. Želio sam fotografirati prosjaka, uslikao sam ga bez pitanja. Nije se želio slikati, želio me udariti.
A roditelji djece koju ste slikali na ulicama, kako su oni reagirali?
S nekim roditeljima sam razgovarao i pitao za dopuštenje. To nije njihova greška. Isto imaju strašan život. Moj brat je odvjetnik, radi u socijalnom odjelu nadležnom za jedan dio Istanbula. Nekada donosi kutije s hranom i pomoć siromašnima, ti ljudi ga znaju pa je i komunikacija lakša. Pričam dosta s ljudima, pitam ih u čemu je problem, zašto tako žive, zašto djeca trebaju raditi. Kažu da im nitko ne želi dati posao zato što ne pričaju dobro turski, loše su odjeveni… Zato svaka osoba u obitelji mora raditi. Za nas je to strašno, ali ovi ljudi ne znaju za bolji život. Nisu studirali, dosta ih je nepismeno i žive kao u prošlom stoljeću.
Znači, imate podršku vaše obitelji? Kako oni reagiraju na vašu ljubav prema fotografiji i studiranje izvan Turske?
Oni vjeruju u mene, uvijek to govore. Kad sam kupio prvi fotoaparat, nisam osjećao baš preveliku podršku. Ja sam čovjek koji kupi mnogo stvari i kasnije ih uopće ne koristi. Oni su mislili da je i fotografiranje samo prolazna faza. Ali, sada su sretni kad im kažem da imam izložbe i kada vide podršku na Facebooku. Ponosni su na mene.
Koji su vam planovi za budućnost?
Prvo moram završiti fakultet. Pokušat ću naći i posao. Znam da je u Hrvatskoj teško naći posao, no govorim turski, hrvatski i engleski. Velika mi je želja nastaviti studirati fotografiju. Osjećat ću se loše ako ne uspijem upisati, no znam da je teško upasti. Ako ne nastavim sa studijem fotografije, nadam se da ću naći posao vezan za jezike.
Kako Hrvati reagiraju na strance?
Ovdje nisam nikada imao problema. Živim tu već treću godinu. I u Slavoniji i u Dalmaciji ljudi su jako prijateljski, unatoč razlikama Mediterana i unutrašnjosti Balkana. Sretan sam ovdje. Želim ostati, učiti jezik, fotografirati i smisliti nove, kreativne projekte.
Volio bih ostati u Hrvatskoj, već pričam hrvatski i ne bih volio učiti ponovo neki drugi jezik. S godinama ću ga sve bolje pričati. I da, osjećam se kao Hrvat. Hrvatska je domoljubna zemlja, ne mislim to u lošem smislu. Vidi se na Hrvatima da vole Hrvatsku. Ona je za mene mala država, 4, 5 milijuna je ništa u usporedbi sa 80 milijuna u Turskoj. Kutura je različita od turske, volim to. Uživam u grahu s kobasicama, jedem šunku, pršut, pijem rakiju, to su bitne stvari.
