„Najviše mi nedostaju druženja s ostalim Erasmus studentima”
Mihaela Šatvar, studentica 4. godine Agronomskog fakulteta u Zagrebu, opisuje svoje Erasmus iskustvo na „Fakultetu za kemtijstvo in biosistemske vede” u Mariboru.
Mihaela Šatvar, studentica 4. godine Agronomskog fakulteta u Zagrebu, opisuje svoje Erasmus iskustvo na „Fakultetu za kemtijstvo in biosistemske vede” u Mariboru.
Mihaela Šatvar je studentica prve godine diplomskog studija na Agronomskom fakultetu u Zagrebu koja je u šestom semestru bila na Erasmus razmjeni u Mariboru na „Fakultetu za kmetijstvo in biosistemske vede“. U sklopu Erasmusa je odrađivala stručnu praksu u stakleniku, plasteniku, na poljima i u voćnjacima. Sloveniju je odabrala kako bi proširila svoje znanje i usporedila agrarnu politiku i praksu između Slovenije i Hrvatske.
Kako je tekao proces prijave – je li bilo straha od nepoznatog, koliko je sve to otprilike trajalo?
Prijava i proces prikupljanja papira, dozvola, vize, putovnice i ostalih dokumenata trajali su 2-3 mjeseca. Najduži proces bio je prikupljanje dokumenata za vizu, i to skoro više od mjesec dana.
Jedini strah bio je od pronalaska smještaja. S time sam imala problema jer nisam odmah mogla naći smještaj. No, zadnji tjedan je i to uspješno riješeno.
Koje su bile prve impresije pri dolasku u novu sredinu, koliko ti je trebalo da se snađeš i tko ti je najviše pomogao u tom dijelu?
Prva impresija bila je pozitivna, sviđala mi se sredina. No, kad sam se počela kretati, bio je strah od nepoznatog. Sve je bilo novo. Trebalo mi je otprilike tjedan i pol da se polako počnem snalaziti po gradu i općenito; gdje je trgovina, pekara, dućani, autobusna stanica i ostalo.
Koliko dugo ti je trebalo da nađeš ekipu, jesu li ljudi pristupačniji prema strancima?
Što se ekipe tiče, nije bio toliki problem, jer su sa mnom išle još 4 cure s mog fakulteta - Mihaela Turković, Ana Škvorc, Ana Sečan i Nikolina Mesarec. Kasnije smo upoznale i ostale Erasmus studente u studentskom domu u kojem smo stanovale. Bilo je i drugih studenata iz Hrvatske, ali i mnogih iz cijele Europe.
Kako te ovo iskustvo obogatilo – što si naučila, kulturne razlike?
Stručna praksa koju sam odradila u Mariboru uvelike je pomogla u proširenju moga znanja. Upoznala sam njihov rad i tehnologiju te stekla nova iskustva u radu, kulturi, jeziku i obrazovanju.
Mentor izv. prof. dr. Mario Lešnik pomogao mi je s pokusima i istraživanjima za završni rad te pokazao razne bolesti, štetnike i predatore u voćnjacima breskvi, krušaka, jabuka i trešanja koje prije nisam imala prilike upoznati niti vidjeti. Smatram da sam proširila svoje znanje i da je ova stručna praksa dobar temelj za daljnje obrazovanje u struci.
Što ti najviše nedostaje?
Najviše mi nedostaju druženja s ostalim Erasmus studentima.
Prema svom iskustvu i mišljenju, možeš li nam reći što bi Republika Hrvatska trebala promijeniti u obrazovnom sustavu, a što je bolje od zemlje u kojoj si bila?
Hrvatska bi svakako trebala poraditi na stručnoj praksi. U Sloveniji su daleko veće površine na kojima se odvija stručna praksa pa je samim time praksa bolja. Studenti mogu steći više znanja.
Jesi iskoristila vrijeme i za obilazak zemlje izvan grada u kojem ti se održao Erasmus? Što ti se najviše dopalo?
Nažalost, nisam, jer sam tamo bila na stručnoj praksi i nisam imala vremena obići ostala mjesta. Praksa je trajala svaki dan od 7 ujutro do 3-4 popodne, tako da sam ostatak vremena provela odmarajući ili obilazeći grad.
Preporuke studentima - što raditi, gdje biti, što obavezno probati u tom gradu? „Must” svega?
Definitivno otići na Pohorje, a ako se nađete u zimskim mjesecima, trebate otići skijati. Općenito, pokušajte se što više družiti s ostalim Erasmus studentima jer su to poznanstva za cijeli život, a ako ste u mogućnosti, posjetite sve gradove.
Zanimljive anegdote koji su ti bile najviše upečatljive i kojima si se nasmijala od srca.
Dogodilo se to odmah prvi tjedan. Kupila sam autobusnu kartu te smo kolegice i ja čekale autobus na stanici na kojoj nam je rečeno da čekamo kako bismo mogle doći do fakulteta koji je od studentskog doma udaljen 12 kilometara. Uskoro se ispostavilo da smo bus čekale na krivoj stanici jer je autobus, koji je uskoro došao na stanicu, (na kojem je pisalo Maribor-Pohorje) samo prošao pored nas. Naravno, mi smo počele trčati za autobusom i vikati vozaču da stane, ali nam se vozač samo nasmijao i nastavio voziti dalje. Stale smo i pukle se smijati jer smo dobrih 200 metara trčale za njim. Drugi dan smo čekale autobus na dobroj stanici.
