FOTO: „Oduvijek sam bila skupljač zanimljivosti.“
Predstavljamo vam Lorenu Žužić, doktorandicu na Sveučilištu u Manchesteru koja ima izuzetno zanimljiv hobi – skupljanje kostiju i artikuliranje u potpune kosture.
Predstavljamo vam Lorenu Žužić, doktorandicu na Sveučilištu u Manchesteru koja ima izuzetno zanimljiv hobi – skupljanje kostiju i artikuliranje u potpune kosture.
Doktorandica je na Sveučilištu u Manchesteru te se bavi računalnom biofizikom i istraživanjem konformacijskih promjena u pH-ovisnim biološkim sustavima. Molekularnu biologiju na PMF-u studirala je na Sveučilištu u Zagrebu, a od ostalih se kolega sigurno razlikuje po tome što u slobodno vrijeme skuplja kosti i artikulira ih u potpune kosture. Lorena Žužić uz to sve ima i nadasve zanimljiv hobi o kojemu smo imali priliku popričati s njom.
Kako je započela tvoja ljubav prema skupljanju kostiju?
Oduvijek sam bila skupljač zanimljivosti – tragova životinjskih ostataka koje sam pronašla u prirodi. Najprije su to bile školjke, pera, dlake, nakon čega su na red došli kukci, dok su prve skupljene kosti bile zubala riba s obiteljskog ručka. Međutim, prva ideja za skupljanje cjelovitih kostura razvila se kada mi je prijateljica donijela dva mumificirana ptića za koje nisam znala kako ih obraditi. Tada sam stupila u kontakt sa Sinišom Vajdićem sa Zoologijskog zavoda na PMF-u koji mi je prvi otkrio tajne zanata i pružio veliku pomoć s početnim materijalima i vrijednim savjetima.
Jazavac; FOTO: Lorena Žužić
Smatraju li tvoji prijatelji i obitelj tvoj hobi pomalo „morbidnim“? Kakve su uopće reakcije okoline kada im spomeneš svoj hobi?
Reakcije okoline su konzistentno pozitivne! Prva reakcija je obično iznenađenje, nakon čega slijedi znatiželja i, u nekim slučajevima, fascinacija. Slika složenog kostura obično je dovoljna da i najsumnjičavijim osobama promijeni mišljenje. Prijatelji mi pružaju veliku potporu te čak i sudjeluju u mom hobiju tako što mi dojavljuju lokaciju pronađenih mrtvih životinja ili ih sakupljaju za mene. Roditelji su s vremenom prihvatili činjenicu da im kroz stan prolaze kosturi u raznim stadijima obrade, uključujući povremeno truplo u zamrzivaču (oprosti, mama). Mislim da cijene dovršene kosture jer ih drže na istaknutoj lokaciji u stanu i ponosno pokazuju svima koji dođu u goste.
Možeš li nam opisati proces od početka izrade do konačnog „proizvoda“?
Prvi korak je ujedno i najteži, a to je pronalaženje mrtve životinje. Imam vrlo striktnu politiku skupljanja, a to je da uzimam samo ona trupla koja bi ionako završila na smetlištu. U najvećem broju slučajeva to su životinje nastradale u prometu ili ostaci mačjeg ulova. Ako imam tu nevjerojatnu sreću da pronađem (u najvećoj mjeri) neoštećenu jedinku, slijedi uklanjanje kože, utrobe i što veće količine mišića s kostura. To nije glamurozan posao: čišćenje kostura je prljav, krvav i u nekim slučajevima nevjerojatno smrdljiv zadatak, no ujedno pruža i jedinstvenu priliku analize uzroka smrti, općeg stanja, prehrane te posebnih anatomskih karakteristika životinje koju obrađujem.
Krtica; FOTO: Lorena Žužić
Grubo uklanjanje mekog tkiva nije dovoljno – kosti prije daljnje obrade moraju biti u potpunosti čiste. Postoje mnogobrojne tehnike kojima se to može postići, no najčešće za delikatno čišćenje koristim kolonije dermestida. Dermestide su kukci koji se hrane mesom i vrlo efikasno uklanjaju svo meso s kostura, ostavljajući kosti netaknutima. Kosture je nakon toga potrebno odmastiti (za što koristim aceton) i izbijeliti. Izbjeljivanje ne uključuje izbjeljivač! Kosti se isključivo izbjeljuju vodikovim peroksidom, a koncentracija i vrijeme izlaganja točke su užarenih diskusija među svima koji skupljaju kosture. Naposljetku, dobivena se hrpa čistih, suhih, bijelih kostiju treba namjestiti u anatomski korektnu poziciju. Artikulaciju možete zamisliti kao igranje 3D puzzlama ili slaganje iznimno sitnog IKEA namještaja. Ako je kostur malen, kosti se mogu spojiti superljepilom, no veća jedinka zahtijeva bušenje krajeva kostiju i upotrebu metalnih šipki kako bi se svi elementi zadržali na mjestu. Cijeli proces od početka do kraja zahtijeva nekoliko mjeseci, snažan želudac, mirne ruke i iznimno tolerantne sustanare.
Koji ti je najdraži primjerak koji posjeduješ? Ima li neka priča u vezi s njim?
Svaki kostur ima svoju priču: vranu sam pronašla sa prostrijelnom ranom, jež je imao slomljena i naknadno zarasla rebra (nesumnjivo rezultat susreta s automobilom), vrapčić, ujedno i prvi kostur koji sam ikada artikulirala, tragično je nastradao kada ga je pojela mačka… Međutim, kostur na koji sam najviše ponosna je ženka kosa jer sam je uspjela obraditi na način da su letna pera ostala pričvršćena za kosti krila. Pokušaj je bio improvizacija i nisam se nadala da će doista i uspjeti, ali tehnika je neočekivano funkcionirala!
Postoji li u Hrvatskoj još ljudi koji se bave taksidermijom?
Iako u Hrvatskoj postoje ljudi koji se bave taksidermijom (najčešće pripremom lovačkih trofeja), nemam kontakta s osobama u tom području. Rad s kosturima toliko je odmaknut od uobičajenih tehnika obrada životinjskih koža da te dvije tehnike gotovo da i nemaju zajedničkih točaka. Osobe koje se fokusiraju na obradu i artikulaciju kostura najčešće su zaposlenici muzeja i različitih zbirki u sklopu znanstveno-obrazovnih institucija (Prirodoslovnog muzeja, PMF-a te Veterinarskog fakulteta).
Šumski miš; FOTO: Lorena Žužić
Dijeliš li svoj rad putem društvenih mreža i gdje te sve možemo pronaći? Jesu li ti one pomogle pri promoviranju tvoga rada?
Možete me pronaći na Instagramu pod korisničkim imenom @stuffed_armadillo! Svoj hobi sam do nedavno dijelila samo s obitelji i prijateljima, no na nagovor prijateljice odlučila sam podijeliti slike s većim brojem ljudi. To mi je ujedno pomoglo ostvariti kontakte s drugim ljudima koji dijele istu fascinaciju kosturima. Obradu kostiju dosad sam radila isključivo za sebe ili za muzejske zbirke, ali bila bih sretna kada bih surađivala s bilo kim tko ima želju posjedovati artikulirani kostur.
Imaš li kakve planove ili želje za budućnost? Vidiš li hobi nekakvim oblikom posla?
Zasad na slaganje kostura gledam isključivo kao na hobi. Obrada je iznimno zanimljiv proces, a artikulacija me opušta nakon stresnog radnog dana. Svoju karijeru vidim u znanosti, no svoj hobi kao esencijalni dio života izvan radnog vremena.
Loreni želimo puno sreće u njenom daljnjem radu koji možete popratiti na njenom Instagram profilu.
