FOTO: Azra u „Pauku", smjene politika i život na „Savi" 90-ih
– Uglavnom smo bili mladi i neozbiljni, željni zabave i događanja, pa čak i kad je počeo rat, a trudimo se takvima biti i danas. Tako da smo dosta neozbiljni za svoje godine. I savjet: budite i vi takvi! –
– Uglavnom smo bili mladi i neozbiljni, željni zabave i događanja, pa čak i kad je počeo rat, a trudimo se takvima biti i danas. Tako da smo dosta neozbiljni za svoje godine. I savjet: budite i vi takvi! –
Postoji li student koji ne zna za Savu? Ima li takvih koji barem jednu večer nisu proveli u prepunoj čajnoj kuhinji ili na klupicama sve dok ih zaštitari nisu otjerali? Ima li takvih koje putevi nikada nisu odveli na Savu, pa makar tek u Slastu na sladoled?
Studentski dom Stjepan Radić, ili jednostavno Sava, postao je drugi dom mnogim studentima koji su se otrgnuli od rodna grada odlučivši školovanje nastaviti u glavnom gradu Hrvatske. Sobičak od nekoliko kvadratnih metara postao im je jedino utočište, tete iz menze najbolje kuharice, cimeri kasnonoćni savjetnici, a savsko društvo nezamjenjivo. I ono koje se pamti cijeloga života. O tome nam svjedoči i Damir Tomas koji nas je nedavno oduševio svojim fotografijama u Facebook grupi Save. Prisjetivši se svojih savskih dana i iz kutija iskopavši gomilu uspomena, ispričao nam je ukratko kako je na Savi bilo krajem 80-ih i početkom 90-ih.
Damir Tomas diplomirao je drvnu tehnologiju na Šumarskom fakultetu, a, kako kaže, Sava je bila njegov dom između godina 1989. i 1993. Nakon toga je nastupio Domovinski rat, a zatim je petnaestak godina radio u proizvodnji. Danas je profesor stručnih predmeta u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna u Osijeku, a kaže kako se studentskih dana uvijek rado sjeti.
– Prvih nekoliko godina nakon diplome i povratka u Osijek svako sam malo izmišljao razloge kako moram u Zagreb, pa bih posjetio prijatelje i prošetao Savom. S vremenom život ide dalje, ali lijepe uspomene uvijek ostaju. –
Iako se predratno vrijeme znatno razlikovalo od današnjega, navodi da su i nekada kuhala i televizori u studentskim sobama bili strogo zabranjeni. Ilegalaca je uvijek bilo, kontrole su bile česte, a bježanja i skakanja s prvog ili čak drugog kata nisu bila rijetka. Dodatna opasnost u ono vrijeme bile su tzv. špije koje su upravitelju dojavljivale tko što priča i tko gdje spava. Ipak, nastavlja, dosta im je toga bilo progledano kroz prste; u to je doba najvažnije bilo da se studenti ne organiziraju politički te da ne podrivaju temelje samoupravnog socijalizma.
– A onda je došao rat i naš je upravitelj odjednom postao veliki domoljub i demokratskog opredjeljenja. Dao je izbaciti sve tomove Titovih govora sa kongresa KPJ-a iz knjižnice i kupio Milu Budaka. Iskreno, nisam čitao ni jedno ni drugo – dodaje.
Damir Tomas navodi kako su on i njegovi prijatelji osnovali Fotoklub na Savi, a uz to i dobili ideju za pokretanjem manekenske agencije Fime. Organizirali su i tečajeve za manekene i fotomodele te prodali preko stotinu umjetničkih fotografija sektoru prehrane studenata.
– Nažalost, najbolje su nestale ili završile po kancelarijama uprave. Možda je još poneka ostala u restoranima. – dodaje. – Dosta smo i radili kako bismo financirali svoje studiranje. U ono je vrijeme svatko morao imati nekoliko iskaznica s fotografijama pa smo i ovdje vidjeli priliku za zaradu, a studentima je bilo jeftinije nego slikati se u gradu. Ponekad se pitam kada smo učili!
Društvo iz fotokluba; FOTO: Damir Tomas.
Kao jednu od najdražih uspomena sa Save izdvaja ostvarenje njegova sna – Johnnyja i Azru u dvorani Pauk, u postavi s Juricom Pađenom i nezamjenjivim Borisom Leinerom.
– E, moram ispričati zgodu s koncerta. Ja i moj cimo fotografi. Ja zauzeo poziciju ispred Johnnyja i ne mrdam. Cimo je bio nemirna duha pa se skroz pokušavao popeti na binu. Redari su ga stalno izgurivali i par puta morali skidati s bine. Tako se on smirio iza bine kad, eto nezgode, Borisu pade neka leptir-matica sa činela. Redari se uzmuvali, Boris nervozan ustaje, svi traže jer koncert mora ići. Johnny kad kaže „Dobro veče!“ svira bez prestanka sat i pol sve do „Hvala lijepo, laku noć!“ Moj cimer vidio gdje je pala matica i pokazao redarima. Nakon toga su ga pustili na binu pa se provlačio između bubnjeva i Pađena i snimao bez cenzure. Tako smo mi ostali fotografi morali paziti da nam ne uleti u kadar. Cimo mi je kasnije postao i vjenčani kum, ali ne zbog te zgode s leptir-maticom. – prepričava.
Prisjeća se starih vremena i drugog svog cimera, nekadašnjeg skojevca koji je na nagovor svoga ogranka počeo prodavati Tuđmanove slike po poduzećima.
– Svi smo ga zezali i, naravno, slikali se s njegovim Tuđmanom jer mu prodaja baš i nije išla. –
Prodaja Tuđmanovih slika po poduzećima na nagovor Saveza komunističke omladine Jugoslavije; FOTO: Damir Tomas.
Kao član Odbora za podizanje spomen-obilježja Stjepanu Radiću svjedočio je brojnim zgodama, a ističe kako su se poprilično loše snalazili u demokraciji. Jedna od ideja bila je donijeti dio Berlinskog zida i ispisati jedan od Radićevih poznatih citata o totalitarnim režimima, no Odbor je nije prihvatio, već je usvojena ideja o bisti kakva danas stoji u središtu studentskog doma.
– Zezali su i mene jer sam bio u Odboru za podizanje spomen-obilježja Stjepanu Radiću. Kada mi je dosadilo sastančiti, onda su znali doći po mene i nagovarati me da dođem na sastanak, a ja bih se izvlačio da moram učiti. Onda je predsjednik Odbora pred mojim cimerom rekao: „Pa dobro, zar tebi ništa ne znači ime Stjepana Radića?!" I danas me kum zna zezati tom rečenicom. – prepričava.
Odbor za podizanje spomen-obilježja Stjepanu Radiću; FOTO: Damir Tomas.
Damir Tomas za kraj sažima te mladim naraštajima ostavlja životni savjet.
– Uglavnom smo bili mladi i neozbiljni, željni zabave i događanja, pa čak i kad je počeo rat, a trudimo se takvima biti i danas. Tako da smo dosta neozbiljni za svoje godine I savjet: budite i vi takvi! –
Još nekoliko isječaka iz savskog života iz privatne arhive Damira Tomasa možete pronaći u fotogaleriji.
