FOTO: Smrt umjetnika koji je isklesao lava u maslacu
Na današnji dan preminuo je jedan od začetnika neoklasičnog stila, kipar koji je odbacio norme barokne umjetnosti i teatralnosti, a čiji su ostaci tretirani kao kakva svetačka relikvija.
Na današnji dan preminuo je jedan od začetnika neoklasičnog stila, kipar koji je odbacio norme barokne umjetnosti i teatralnosti, a čiji su ostaci tretirani kao kakva svetačka relikvija.
Antonio Canova, jedan od najvećih i najpoznatijih kipara neoklasicizma s kraja 18. i početka 19. stoljeća, preminuo je na današnji dan 13. listopada 1822. godine Zaslužan je za stvaranje nove estetike čiste forme i mirnoće inspirirane klasičnom antičkom umjetnošću. Također je poznat radi svojih vještina klesanja i obrade mramora kojima je svojim skulpturama podario notu života.
Rođen je u sjevernoj Italiji u malome gradu Possagno 1. studenoga 1757. godine u obitelji koja je već iznijela brojne kipare i kamenoklesare. U skladu s biografijama umjetnika 19. stoljeća često se navodi kako se njegov talent otkrio u mladoj dobi kada je kao dječak isklesao lava u maslacu. Preselivši se u Veneciju radi poduka, djelomično se upoznao s djelima antičkih kipara te je pod njihovim utjecajem isklesao Euridiku i Orfeja te Dedala i Ikara. U razdoblju od 1779. i 1780. godine putovao je Italijom gdje se upoznao s velikim privatnim kolekcijama u Bologni, Firenci, Rimu i Napulju, a već je sljedeće godine osnovao vlastiti studio u Rimu.
– I have read that the ancients, when they had produced a sound, used to modulate it, heightening and lowering its pitch without departing from the rules of harmony. So must the artist do in working at the nude. –
Iako se na njegovim ranim djelima da iščitati utjecaj barokne teatralnosti, agonizirani izrazi lica, vidljivo je da je u Rimu pao pod utjecaj sakupljača starina i patrona, kada ujedno i nastaje Tezej i Minotaur, njegovo prvo djelo koje je nagovijestilo početak nekolasične estetike i označilo uspostavljanje reputacije jednog od najboljih kipara u Europi. Ta je reputacija osamdesetih i devedesetih godina 18. stoljeća nastavila rasti. Canovin zreli stil došao je direktno iz klasične grčke i rimske skulpture, a upravo su teme koje je odabrao za svoja djela došle iz mitologije. Dao je obol različitim vidovima umjetnosti – nadgrobnim spomenicima, religijskim predmetima, portretima i mitološkim božanstvima i herojima ponovno inspiriranim klasičnom antičkom umjetnošću. Jedan od njegovih pokrovitelja bio je Napoleon i obitelj Bonaparte, za koje je izradio Napoleonova poprsja, jedan od najpoznatijih portreta Napoleona. Izuzev obitelji Bonaparte, Canovin njegov su rad također tražili Habsburgovci, pape i razni članovi engleske aristokracije.
Kada je umro 13. listopada 1822., sprovodi su održani u Rimu, Veneciji i Possagnu. Njegovi su ostaci tretirani kao kakva svetačka relikvija, a iako je njegovo tijelo pokopano u Possagnu, ruka mu je sačuvana u Academia di Belle Arti u Veneciji, a srce stavljeno u grob sagrađenom u neoklasičnom stilu napravljenom prema njegovom dizajnu. Iako je stvorio klasični ideal ljudske ljepote tijekom 19. stoljeća, kasnije je pak njegov rad kritiziran i okarakteriziran kao hladan, beživotan, pa čak i kao obična imitacija antičke umjetnosti.
