„Oduvijek sam bila zaintrigirana tim strukturama koje svjedoče o drugačijim načinima života”

Facebook stranicu Abandoned Croatia pokrenula je prije četiri godine 26-godišnja Nela Laptoš. Sve do sada stranica je stekla više od 15 tisuća obožavatelja koji prate Nelin rad. Kako je došla na ideju da fotografira napuštena mjesta u Hrvatskoj, čime se sve sada bavi te kako zapravo saznaje za lokacije i odabire ih, odlučili smo saznati u intervjuu s njom. Uz to, pripremili smo vam i fotogaleriju njenih fotografija. 

Za početak, tko je Nela Laptoš i čime se bavi kada ne istražuje i bilježi trenutke iz napuštenih objekata?

Vjerojatno smišljam gdje ću sljedeće otići. Ja sam 26-godišnja djevojka koja ne traga za atraktivnošću i bučnim svijetom, osoba koju ćete prije naći iza pozornice nego na njoj. Da ne ispadnem čudakinja, reći ću da sam velika zaljubljenica u prirodu, šume, jezera, planine, životinje, a u svemu tome društvo mi najčešće radi moj dečko, kao i na samim istraživanjima.

Projekt Abandoned Croatia pokrenut je 2013. godine, ali  kako je i kada krenulo tvoje zanimanje za napuštene prostore?

Teško je uprijeti prstom u određeni trenutak i reći kada je sve započelo, čini mi se da je taj osjećaj bio uvijek u meni. Oduvijek sam bila zaintrigirana tim strukturama koje svjedoče o drugačijim načinima života od onih na koje smo danas navikli. Uz to nekako spontano i fotoaparat je postao moj suputnik.

Kao pokušaj da se brojni primjeri kulturnog blaga, koje mnogi zaobilaze, ignoriraju i gledaju na njih kao sramotu, još koji tren zadrže na životu, odlučila sam kreirati stanicu na kojoj ću podijeliti svoje fotografije s drugima.

Kako se pripremaš prije posjete novoj lokaciji i je li teško prikupiti informacije o mjestima koja posjećuješ? Koje lokacije odabireš i kako saznaješ za napuštene objekte?

U pozadini mog rada mnogo je truda, istraživanja, njuškanja, a izvori su mi razni – internet, knjige, ljudi. Prije odlaska na lokaciju napravim istraživanje kako bih bolje razumjela okolnosti i život na tom području. Također, arhivske mi snimke pomažu vizualizirati kako je vrijeme oblikovalo prostor ovakav kakavim ga vidimo u sadašnjem trenutku. 

Ponekad su istraživanja potpuno spontana. Mnoge lokacije otkrila sam sasvim slučajno, na putu ili u šetnji gradom, dovoljno je bilo promijeniti uobičajenu rutu. Naravno, nije naodmet imati prikladnu odjeću, obuću, džepnu svjetiljku, sve ovisi o lokaciji koja se posjećuje, i obavezno, ne ići sam na takva mjesta.

Lokacije koje odabirem za fotografiranje one su u kojima čovjek nije intervenirao duži niz godina – bio to velebni dvorac, stara tvornica, škola, hotel, bolnica ili pak obična kuća. Prednost je, naravno, da je mjesto manje poznato, a time i manje fotografirano. Također, da se to propadanje desilo prirodnim tokom, a ne namjernim uništavanjem, primjerice grafitima, koje osuđujem jer predstavljaju nedostatak poštovanja prema baštini, a pronaći ovakvo mjesto je, naravno – rijetkost. 

Na fotografijama vidimo zabilježene samo lijepe uspomene iz tvojih posjeta napuštenim mjestima, no jesi li ikada upala u neprilike zbog svoje strasti?

Bilo je tu susreta sa zaštitarima, policijom, beskućnicima, ali sve je prošlo u redu i srećom nisam imala nekih posebno loših iskustava. Mnogo je tu stvari koje ne prikazujem, ipak, trudim se izvući ono lijepo iz svih tih zdanja.

Bezbroj sam se puta skamenila od straha – lupanja, pucketanja, škripanja, ali primijetila sam da sam svakim posjetom i iskustvom više izgradila i veću razinu tolerancije.

Sama istraživanja sa sobom donose mnoge opasnosti, a kada smo zaokupljeni fotografiranjem, lako možemo zaboraviti da hodamo po nestabilnoj površini ili da stojimo ispod oštećenog krova, nezgoda se dogodi u trenu. Sada kada usporedim sebe prije nekoliko godina i danas, čini mi se da sam spremna puno više riskirati za dobru fotografiju.

Tvoja Facebook stranica broji 15 tisuća pratitelja. Pokrenula si, zapravo, neobičan trend objavama koje do sada nismo često viđali na društvenim mrežama. Koliko ti znači interes publike koja te prati u tvom projektu? Misliš li da takav projekt može nešto promijeniti u smislu iskorištavanja potencijala takvih objekata i je li možda već bilo takvih primjera?

Kada sam kreirala stranicu, nisam očekivala da će toliko ljudi podržati moj rad, vjerujem da je to odraz uloženog vremena i truda, ali, naravno, da i takva mjesta nikog ne ostavljaju ravnodušnim. Ljudi su znatiželjni, fascinirani, nostalgični, često mi pišu prisjećajući se kako su ta mjesta bila dio njihova života – nekima jedini dom u izbjeglištvu, nekima izgubljeno radno mjesto, a neki se prisjećaju davnih ljetovanja u nekad modernom i luksuznom hotelu. Sve to daje neku dodatnu dimenziju cijeloj ovoj priči. 

Mnogo mi znače interes i podrška ljudi koji prate moj rad i uvijek mi je drago vidjeti njihove reakcije. Osjećam neku povezanost s njima i često se pitam kakvi su svi ti ljudi uživo.

Na neki način ovo je moj mali doprinos očuvanju povijesne građevine, bar ja tako gledam na to. Iskreno, ne znam je li moj rad nešto promijenio, ali ako kojim slučajem bar malo pokrene stvari na bolje, natjera nekoga da drugačije gleda na stvari, izazove iskrenu emociju kod promatrača, to je već velika privilegija za mene.

Koji su planovi za budućnost? Što bi poručila mladima koji dijele neobične strasti i interese poput tebe?

Imam neke želje koje se možda ostvare, možda i ne. Velik je broj lokacija koje imam u planu posjetiti, a zasigurno ih je i mnogo za koje ću tek saznati. Kada bi to okolnosti uvjetovale, voljela bih svoja istraživanja proširiti i izvan Hrvatske. Velika mi je želja proputovati Italiju koja krije nevjerojatne napuštene građevine. Vidim se kako ne stajem, vidim se sretna i mislim da je to najvažnije.