FOTO: Za „Filumenu Marturano” stvorena je scenografija koja živi, igra, govori i osjeća

Eduardo de Filippo davne je 1946. godine napisao priču o Filumeni Marturano. Umjetnost uspješno odolijeva vremenu pa 70-ak godina poslije znamo tko je ona. Život bivše prostitutke obiluje dramatičnim trenucima odglumljenim na mnogim svjetskim kazališnim pozornicama. Uspijeva znalca o konjima i ženama primorati na brak otvarajući publici prostor za diskutiranje i moraliziranje. Za svoje proračunate postupke, koji ne mogu proći bez osude, razloge traži u bijedi djetinjih dana i prilikama nadmoćnim idejama savijesti. Ovog tjedna zagrebačko kazalište Gavella premijerno će uprizoriti dramu o nekadašnjoj prijateljici noći, ženi koja je do plemenitih ciljeva stigla putem koji svijet pun samoprozvanih moralista najčešće izruguje i ne odobrava.

Da je ovo predstava od koje se može puno očekivati, svjedoči glumačka postava koja okuplja Dražena Kühna, Zorana Gogića, Pericu Martinović, Anju Đurinović, Nataliju Đorđević, Nenada Cvetka, Amara Bukvića, Nikolu Baće, Đorđa Kukuljicu, Ivana Grčića. A da očekivanja sežu vrlo visoko, dokazuje glavna uloga neponovljive Anje Šovagović Despot, čiji je talent posebno božanstven pri utjelovljenju nesvakidašnje snažnih žena i njihovih reljefnih osobina.

Većina vjernih ili tek povremenih posjetitelja kazališta obično kupi svoju ulaznicu, prepusti se izvedbi dok ona traje i na kraju se zadovoljna ili nezadovoljna vrati svojim rutinama. Jeste li se ikad zapitali kako teče proces pripreme predstave? Koliko ljudi sudjeluje u njenom stvaranju? Što se događa iza scene? Tko još zavrijeđuje pljesak osim izvođača na završnom naklonu?

Da bismo vas uvjerili u milijun dimenzija jedne jedine predstave, prošetali smo Gavellom za vrijeme prve tehničke probe Filumene Marturano, odnosno tijekom prvog postavljanja scenografije. Vrijedni majstori namještali su uokvirene slike konja. Slikarica Marta Crnobrnja uređivala je ormar. Gomila ljudi stvarala je jedan sasvim novi svijet na nekoliko kvadrata običnih dasaka. Fotogalerija koju smo pripremili dočarat će vam kako je to zapravo izgledalo.

Iako je u njegovom poslu ovakav dan stresan, scenograf Stefano Katunar je bez negodovanja pristao razgovarati s nama. Ovaj mladi umjetnik završio je Akademiju primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci na Odsjeku za kiparstvo. Iza njega već sada stoje brojne skupne i samostalne izložbe, a njegovo poimanje prostora dovelo ga je do bavljenja scenografijom. Iako je krenuo s reklamama, kazalište je mjesto koje je obećavalo ispoljavanje kreativnosti. Uz puno talenta i trunku sreće, uskladio je ljubav i posao.  

Opisao nam je proces rada na scenografiji:       

– Prvo dobiješ tekst. Postoje zatim dva tjedna do mjesec dana da se malo promisli o njemu. Nekad redatelji odmah daju svoje ideje, nekad ne. Zapravo se ideja mjesecima razvija, neke se stvari dodaju i izbacuju sve dok se ne dođe do potencijalnih rješenja.  Tek nakon toga kreće upoznavanje s timom, narudžba materijala i slično. –

Oktrio nam je da je za Filumenu Matrurano imao dvije vizije scenografije:

– „Filumena Marturano” je predstava koje se sjećam kad sam bio mlađi u Rijeci. Bila je strahovito glumački jaka. Scenografije se uopće ne sjećam, ali je uvijek imala kod začudnosti. Referirajući se na bitne aspekte njenog života, prva ideja je bila input redatelja. Radilo se o potpunoj fantaziji, miješanju interijera i eksterijera. Kiša, vjetar, snijeg, lišće u šumi, barokni namještaj.  Ipak smo to vratili na minimalan dio praznog otvorenog prostora. Ormari su tu kao mjesta priviđenja, odnosno scene sjećanja, a mi smo došli do standardnog prostora. –

Scenografija za novu predstavu nije vrlo tipična. Gledajući je ispred sebe, vidjeli smo da Stefano voli, kao što tvrdi, one koje žive, koje igraju, govore, osjećaju, umiru. On teži prema scenografijama koja su ravnopravne glumcu, nisu mu nadmoćne, niti ga bacaju u sjenu.

Prije dolaska na tehničku probu očekivali smo nervozu na pozornici, paniku i situacije koje naprosto uvijek moraju poći po krivom. Stefano nam je rekao da je zaista bio nervozan. I dok je sjedio u gledalištu i koncentrirano odgovarao na pitanja, razmišljao je o svakom detalju scene ništa ne prepuštajući slučaju. Međutim, nije prošlo nezapaženo zadovoljstvo koje je osjećao kada je sve napokon bilo na svom mjestu, kada je slika konja konačno postavljena baš onako kako je on to zamislio. Mora da je izvanredan osjećaj gledati nešto što je prije pokojeg mjeseca bila tek jedna u nizu još neostvarenih vizija.

Da će Stefano vrhunski odraditi svoj posao, bilo je neupitno. Do sada je radio u brojnim hrvatskim kazalištima. Postavljanje scenografije za Gavellinu predstavu, predstavljalo mu je posebno zadovoljstvo. Tu je, ističe, „najljepše raditi“. Često čujemo kako je teško biti umjetnik u Hrvatskoj. Doista možemo reći da se za kulturu nerijetko premalo izdvaja te da ju se nedovoljno njeguje. Ipak, umjetničku snagu nikakve okolnosti ne uspijevaju obuzdati.

 – Teško je biti scenograf u Hrvatskoj. Najveći problem su ljudi i potrebno je iskomunicirati s njima. Dogodi se da vas netko u radionici ne prihvati pa izlaze vani sve nedaće sistema. Treba se nositi s različitim karakterima velikog broja ljudi. – otkriva Stefano.

Kroz cijeli ovaj razgovor bili smo zapanjeni produktom ideja čovjeka ispred sebe. Međutim, on ne može utvrditi osjeća li se umjetnikom ili osobom koja se samo bavi nekim zanatom. Nalazi se na nekoj putanji između te dvije krajnosti. Napominje da ga krasi umjetnička crta, ali mu nije strano raditi. Da je uzeo alat u svoje ruke, mi smo svjedoci.

Na naše upite o tome koliko budžet ograničava njegovu umjetničku slobodu, rekao je da se sve može izrealizirati jer je puno različitih materijala na tržištu, od jako jeftinih do jako skupih. Da bi stvorio scenografiju koja ostavlja bez daha, nisu potrebne pozamašne svote. Ipak nam je otkrio kako ponekad mašta o velikim svjetskim kazalištima sa suludim visinama kulisa, s tisućama očaravajućih elemenata o kojima domaća scena može samo čitati. Nije nam promakla strast s kojom je pričao o pariškoj kući Opera Garnier. Francuzi je doživljavaju nezaobilaznom sastavnicom pariške kulture i nikakvi njihovi ministri ulaganje u istu neće staviti u drugi plan.

Premda će vam životnu priču Filumene Marturano dočarati tek nekolicina glumaca, ne zaboravite da će se ispred vas naziti plodovi teškog rada velikog broja ljudi. Na završetku izvedbe plješćite Stefanu, Draženu Ferenčinu koji ju je režirao, prevoditelju Borisu B. Horvatu, dramaturginji Ani Prolić, kostimografkinji Mariti Ćopo, autoru glazbe Renatu Švoriniću, oblikovatelju svjetla Zdravku Stolniku, jezičnoj savjetnici Đurđi Škavić. Udarajte dlanovima za cijeli popis kazališnih radnika koji doprinosi stvaranju Filumena. I cijenite to.

Tin Ujević jednom je rekao da umjetnost ne prima svijet kakavim ga je našla, niti ga ostavlja takvim. Gavellina predstava Filumena Marturano poljuljat će svijet svojih gledatelja i obojati ga paletom šarenila. Eduardov bljesak inspiracije navest će vas na teoretiziranje etičnosti.  Nedvojbeno će vas očarati Filumenina domišljatost, a koliko god da ste stari, na razmišljanje će vas navesti njen partner Domenico svojom egzistencijalnom tjeskobom. Saznajte je li pobijedila Filumena ili ljudskost. Osvrnite se na njihovo vrijeme i otkrijte trče li još uvijek njihovi konjevi.