Zanimljivosti o endemskim vrstama za sve ljubitelje hrvatske flore i faune

Ovotjedni članak serije Petak za znatiželjne donosi zanimljivosti za ljubitelje flore i faune. Riječ će biti o biljnim i životinjskim vrstama koje nastanjuju samo područje Republike Hrvatske, dakle o endemima. Iako se endemske vrste najčešće pronalaze na zabačenim lokacijama i otočjima poput Galapagosa, koje je poznato po jedinstvenim vrstama kornjača ili ptica, i kod nas se može pronaći zavidan broj vrsta kojih nema nigdje drugdje na svijetu.

Priču o jedinstvenim vrstama u Hrvatskoj započet ćemo našim vjerojatno najpoznatijim biljnim endemom – velebitskom degenijom. Riječ je o zeljastoj biljci iz porodice kupusnjača koja, kao što joj ime kaže, nastanjuje područje Velebita. Moguće ju je pronaći na visinama od oko 1200 metara nadmorske visine izloženim jakom vjetru. Krase je srebrnastobijeli listovi i dvospolni cvjetovi žute boje.

Osim na Velebitu, degenija je stanište pronašla i u Zagrebu. Iako je zakonom zaštićena biljka, postoje rasadnici koji prodaju njezino sjeme, a takav je Botanički vrt PMF-a. Valja ju posijati na zaštićeno, dobro pripremljeno, djelomično ili potpuno osunčano kameno tlo. Većina nas, bez obzira na to gdje se nalazimo, svakodnevno može provjeriti kako izgleda ova zaštićena biljka jer se nalazi na poleđini kovanice od 50 lipa.

 

S Velebita se selimo na Biokovo gdje je dom pronašla biljčica imena biokovsko zvonce. Višegodišnja je to biljka koja raste na između 1400 i 1700 metara nadmorske visine na ogoljenim vapnenačkim ili dolomitnim stijenama. Iznimno je izdržljiva, pa joj ne smetaju jaki naleti bure i hladnoća zimi, ni sunce ljeti. Iskusni bikovski penjači mogu je prepoznati po lijepim cvjetovima ljubičaste boje.

VEZANO

Nemate gdje za vikend? Posjetite ovaj alpaka ranč!

---

 

Još je jedna biljka ljubičastog cvijeta jedinstvena na našim prostorima, a ime joj je hrvatska perunika. Raste u šumama hrasta medunca i crnog graba i to na Medvednici, Strahinčici, Samoborskom gorju i Ogulinskom polju, a prvi su je opisali Ivo i Marija Horvat 1962. godine.

Zanimljiva je činjenica da postoji 12 samoniklih vrsta. Zato je 2000. godine, na prijedlog Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, proglašena hrvatskim nacionalnim cvijetom.

Nakon flore prelazimo na faunu te priču ponovo otvaramo poznatom endemskom vrstom: čovječjom ribicom. Riječ je o vodozemcu koji obitava u podzemnim vodama dinarskog krškog reljefa, a osim u Hrvatskoj, pronađena je u Sloveniji, Bosni i Hercegovini te Crnoj Gori. Čovječja ribica voli mirne vode bogate kisikom, temperature između 6 i 12 stupnjeva Celzijevih.

Može narasti i do 25 centimetara, a njezin blijed izgled prikriva mišićavo tijelo koje se mora nositi s ponekad snažnim vodenim strujama. Hrani se račićima, puževima i kukcima. Kad naiđe na plijen, odjednom ga pojede mnogo i tako stvara masne zalihe za preživljavanje jer joj je stanište nepredvidivo i ne može u svakom trenutku doći do hrane. 

Vratit ćemo se još jednom na planinu  Velebit koja je dom velebitskoj gušterici. Ona također nije karakteristična isključivo za Hrvatsku jer je se može pronaći u srednjoj i južnoj Europi. Smatra se da je riječ o reliktu, vrsti koja je preživjela ledeno doba. Gušterica je to koja nastanjuje krške i stjenovite prostore, otvorene i vlažne šume i slične prostore, a uočena je na visinama između 500 i 2000 metara nadmorske visine. Hrani se malim beskralješnjacima, a u naporima da ulovi plijen može i skočiti. Kao i ostale endemske vrste, zakonom je zaštićena.

 

Posljednja vrsta koju ćemo predstaviti je kolombatovićev glavoč. Riba je to iz porodice glavoča, prvi put uočena 1998. godine na četiri lokacije u Jadranskom moru: Plovanov stol, Kamenjak, rt Tenki i rt Sveti Marak. Živi na dubinama između 15 i 90 metara te je uvijek u blizini svog skrovišta (pukotine u stijeni ili slično). Ovaj je glavoč dugačak oko 9 centimetara, hrani se zooplanktonom, prvi su ga 2000. godine opisali hrvatski zoolog i morski bilolog Marcelo Kovačić i engleski ihtiolog Peter J. Miller.

VEZANO

Rastuća opasnost od bolesti koje prenose životinje: mogle bi ubiti 12 puta više ljudi do 2050.

---