Strast prema poslu koji radimo idealna je smjernica za sretan život!

Najveći je problem prosječnoga čovjeka njegov pogled na život. Obični ljudi razmišljaju na način: gdje da se zaposlim i koju školu da završim kako bih imao lakši život? Lakši život, uglavnom, podrazumijeva financijsku sigurnost i dovoljno slobodnoga vremena. Zašto tom običnom čovjeku treba slobodno vrijeme? Kako bi se mogao baviti onim što voli i što ga zanima. Rezultat je svega ovoga pronalazak radnoga mjesta i rad koji se obavlja umjesto da se u njemu uživa jer htjeli – ne htjeli, na poslu ćemo provesti veliki dio života.

Razlika prosječnoga čovjeka i uspješnih ljudi spajanje je strasti sa svrhom. Uspješni ljudi shvaćaju da su ljudi napravljeni različitima. Kako bismo održali balans u prirodi, mora postojati različitost. Dakle, prvo što uspješni ljudi otkriju njihova je životna svrha. Ovo najlakše zaključe prema tome što im ide lako, što teško, što rade bolje od drugih, a što gore. S čim se bore, a što im ide od ruke. Kada to shvate, shvatili su svoju svrhu. Naša je svrha, naime, raditi i pridonositi društvu onim što nam je prirodno dano.

Drugi je korak u strukturiranju vlastitoga života kod uspješnih ljudi otkrivanje svoje strasti. Ona se otkriva na način da se zapitamo: što je nešto što bismo mogli raditi bez plaće, gdje se vidimo ili što bismo mogli raditi do kraja života. 

Nakon što smo otkrili svoju svrhu i strast, pronalazimo spoj ovih dvaju. Spoj koji će nam omogućiti da zarađujemo radeći ono što volimo. Ako pogledamo autobiografije uspješnih ljudi koji su se doista cijeli život bavili svojim hobijem i na njemu zarađivali, primjećujemo da su upravo oni najuspješniji u svojem području. Njima odlazak na posao vjerojatno nikada nije bio zatvor, muka i čekanje mirovine, već ispunjavanje samih sebe.

Najvažnije je, dakle, promijeniti pogled na stvari. Radno je mjesto ono gdje ćemo provesti veliki dio života i ako se vodimo samo time gdje se najlakše i najviše zarađuje, provest ćemo veliki dio svoga kratkoga života neispunjeni i čekajući da nam to vrijeme prođe, što je ljudima nerijetko tužno i tragično. Zato, prestanimo razmišljati na ustaljeni način i pronađimo sebe, a nakon toga nam je samo nebo granica.