Revolucionarno istraživanje psihologa zahvaljujući kojemu svijet danas vidimo drugačije

Unatoč drugačijem poimanju polja istraživanja za koje se zanimao u vrijeme kada je odlučio istražiti ponešto više o svojoj teoriji, danas se suvremena psihologija i psihologija privrženosti baziraju upravo na njegovim istraživanjima. Često opisan kao čovjek koji se nije libio reći da smatra da je njegova profesija u krivu, tvrdoglav, strastven pušač i vječno prisutan u laboratoriju, ipak je svojim radom pokrenuo svojevrsnu revoluciju u struci kojoj je posvetio život.

Radi se o američkom psihologu zbog kojega svijet danas vidimo drugačije, Harryju Harlowu. Rođen je 31. listopada 1905. u saveznoj državi Iowi. Nakon odlaska na prvu godinu studija engleskog jezika, Harlow je imao katastrofalne ocjene, te je sljedeću godinu odlučio upisati studij psihologije na kojemu je briljirao. Iako je doktorirao na Stanfordu, velik dio njegovih istraživanja proveden je na sveučilištu Wisconsin-Madison, gdje je kratko vrijeme radio uz poznatog humanističkog psihologa, Abrahama Maslowa. Najpoznatije istraživanje Harryja Harlowa, međutim, bilo je vezano uz privrženost primata i njihovih majki.

Kao reprezentativni primati odabrani su majmuni, točnije rezus makaki, vrsta koja obitava na jugoistoku Azije, od istoka Afganistana do Tihog oceana, odnosno Istočnog kineskog mora. Njihove majke, s druge strane, nisu bili živi primjerci, već lutke napravljene tako da oponašaju majke. Primatima je dano da odaberu između dvije majke: one koja je napravljena samo od žice, ali za koju je bila pričvršćena bočica s hranom, i one koja je napravljena mekša, izgledom više nalika majci koja pridaje pažnju, no ona nije posjedovala hranu. Obje su majke bile interno grijane kako bi davale dojam majčine topline. Dakle, izbor je bio između „hladne“ majke koja pruža sigurnost hrane, time i egzistencije i „tople“ majke koja pruža samo osjećaj privrženosti.

Istraživanje provedeno na 120 rezus makakija je potvrdilo da je u osnovnom nagonu primata, pa i generalno živih bića, da traže privrženost i ljubav prije nego hranu, osnovnu fiziološku potrebu. Primati su se konzistentno vraćali mekšoj i „toplijoj“ majci te se naginjali prema obližnjoj majci s hranom samo kada bi postali gladni.

– Ako su nas majmuni ičemu naučili, to je da prvo moramo naučiti voljeti kako bismo naučili živjeti. – kazao je Harlow. 

Iznenađujući ili ne, rezultati su definitivno bili suprotni tadašnjem vjerovanju i svojevrsnoj dogmi da, kao što je smatrao i tadašnji (1950) predsjednik Američke psihološke komore (APA), John B. Watson, koji je vjerovao da je emocija, ta moralna slabost koja omogućuje da nas se kontrolira, a koju zovemu ljubavlju, najintenzivnija i najkaotičnija od sviju, te mora biti sasječena u korjenu. Smatrao je da je majčina ljubav neizmjerno opasna i da postoji mogućnost da u svega par dana „izloženosti“ istoj karakter djeteta bude nepopravljivo uništen.

Spomenuvši tako svojevrsni početak tihe revolucije Harryja Harlowa protiv tadašnjeg uvjerenja struke da je ljubav štetna i nepotrebna, važno je navesti drugo istraživanje, ovaj put fiziologa iz New Yorka, Williama Goldfarba, koji je istraživao povezanost privrženosti i ljubavi s inteligencijom. U ono doba smatralo se kako je inteligencija isključivo povezana s genetikom, stoga je Goldfarbov projekt dočekan na oštricu, međutim svejedno je proveden.

Bazirajući se na djeci iz sirotišta i domovima za nahočad, Goldfarb je započeo istraživanje u kojemu je htio izraziti i zabrinutost oko utjecaja kakav socijalna izolacija te djece ima na njihovu inteligenciju. Sa suprotne strane, kao sredstvo usporedbe, promatrao je djecu koja su posvojena. Razlika između ove dvije vrste djece je u tome što su siročad i nahočad nerijetko bili rezultat neželjenih trudnoća obrazovanih majki iz viših društvenih klasa, dok su posvojena djeca dodijeljena drugim roditeljima uslijed smrti ili nestanka bioloških roditelja.

S obzirom na ranije spomenut stereotip, očekivano je bilo da siročad i nahočad, kao djeca obrazovanih majki, rješavaju testove inteligencije bolje nego djeca s manje „genetičkog kredibiliteta“, no to nije bilo tako. Sve upućuje na to kako su ljubav i blizina roditelja važnije za optimalni razvitak od genetike. Djeca iz sirotišta bila su manje determinirana, pokazivala manje volje za istraživanjem, manje zanimanja za svijet.

FOTO: Flickr

Prema Goldfarbu, jedan je problem bio to što se nitko nije zanimao za njih. Nadstojnici nisu marili za njih, no to i nije toliko iznenađujuće s obzirom na to da se rijetko koja odrasla osoba zanima za djecu koja ne pokazuju zanimanje ni za što. Imao je ideju da su naklonost i općeniti interes vrlo usko povezani pojmovi, te da će se djeca puna emocija i želja ponašati prema drugima onako kako se drugi ponašaju prema njima. Odnosno, kako bi rasli i razvijali se, pokazivali interes za svijet oko njih, netko treba pokazivati interes za njih. Monkey see, monkey do. Svaka osoba, bilo dijete, bilo odrasla osoba, treba povoljno tlo za razvoj svojih interesa, a nema povoljnijeg tla nego u vrtu onoga tko misli da smo po nečemu važni.

To nas vraća natrag na Harlowa, koji je proširio svoje istraživanje, ovaj put na nešto okrutniji način, s četiri umjetne majke. Ovoga je puta htio dokazati što se događa kod izostanka naklonosti, odnosno, s druge strane, ekstremizirati razlike u ponašanju djece. Spomenuto istraživanje, s četiri majke, vrlo je jednostavno konceptualizirano. Sve su majke meke i napravljene za maženje, međutim, sve su i zamke. Prva se majka tresla, odnosno vibrirala tolikom silinom, da su se, kako je Harlow zabilježio, kosti i zubi mladunaca tresli unisono. Druga je nakon inicijalnog dodira ispuštala snažan kompresirani zrak. Treća je imala ugrađen željezni okvir koji je, nasumično ili na naredbu, odbacivao maldunce s „majke“. Četvrta je majka na sebi imala otupljene šiljke, koji bi izlazili i zabijali se u mlade koji su bili obješeni za majku ili su je obgrlili. Majke su nazvane „čudovišnima“.

Srceparajući rezultat tada je bio zadivljujuće istog intenziteta. Mladunčad koja je tražila od umjetne majke samo toplinu i zagrljaj i koja je na nasilne načine odbacivana od strane majke kako bi se prikazalo što se događa kada nedostaje privrženosti i naklonosti, aktivno se vraćala majkama i pokazivala veću razinu privrženosti prema njima kao da im je „sve oprošteno“. Nastavljali su tražiti ljubav od njih neovisno o tome koliko su ih puta odbacile od sebe. Nijedan eksperiment ne bi, realno, bolje prikazao potrebu djece za roditeljima i njihovu privrženost prema njima. Isti bi se princip pokazao istinitim kada bi doveli mladuncima prave nasilne majke. Mladunci su se uvijek vraćali tražeći malo pozornosti i naklonosti majke, no kad ju nisu dobivali, s obzirom na to da su svu energiju trošili na to, nisu se družili s ostalim mladuncima nego su stajali izolirani iz društva.

Možemo zaključiti neizmjeran nerazmjer između dvaju pristupa, ali ultimativno se može jedino zaključiti važnost prihvaćanja, kako među drugima u društvu, među partnerima, prijateljima, ali posebno roditeljima. Način na koji smo naučili voljeti od malih nogu način je na koji ćemo razumjeti ljubav, što također može značiti i da postoje ljudi koji neće nikada shvatiti što zapravo znači voljeti, zahvaljujući okruženju u kojemu su odrasli. Ljubav se ne tiče samo roditelja već svih ljudskih interakcija, bilo s bliskim osobama, obitelji, prijateljima ili kime već. Prepoznaje se kada dajemo još, čak i onda kada nemamo više što dati. Važno je zapamtiti da interesom i naklonošću prema nekome možemo promijeniti puno više života nego što mislimo, uključujući i svoj vlastiti.