„Oris” – roman i(li) nacrt(i) za roman; poklanjamo knjigu u nagradnom natječaju
Sjetite se Pirandellove drame „Šest lica traži autora”. A sad zamislite obrnutu situaciju – autoricu koja traži lica. Riječ je o romanu autorice Rachel Cusk koji poklanjamo u nagradnom natječaju.
Sjetite se Pirandellove drame „Šest lica traži autora”. A sad zamislite obrnutu situaciju – autoricu koja traži lica. Riječ je o romanu autorice Rachel Cusk koji poklanjamo u nagradnom natječaju.
Roman Oris (u originalu Outline), kanadske autorice Rachel Cusk – u odličnom prijevodu Vlatke Valentić – prvi dio istoimene trilogije koja će uskoro u svojoj cijelosti biti objavljena u izdanju Vuković & Runjić, prati englesku autoricu koja putuje u Atenu kako bi održala ljetni tečaj pisanja. Tijekom svog putovanja upoznaje paletu likova s kojima se upušta u razgovore o književnosti, ljubavi, braku, obitelji, preljubu i intimnosti. Kritika je roman ocijenila vrlo pozitivno te ga je The New York Times proglasio jednom od najboljih knjiga 2015. godine i jednim od 15 romana čije autorice oblikuju način na koji se čita i piše proza 21. stoljeća.
Revolucionarna stvar kod Orisa nije njegova tema. Zapravo, ne može se ni reći da roman ima neku temu. Ono što povezuje poglavlja romana njegov je glavni lik – britanska autorica Faye (čije ime saznajemo tek u predzadnjem poglavlju) – koju autorica stavlja u interakciju s lepezom šarenih likova: triput rastavljenim perverznim Grkom s disfunkcionalnom obitelji kojeg upoznaje na avionu, urednikom u velikoj nakladnoj kući koji se, razočaran životom i ljudima, nastoji vratiti jednostavnijim vremenima, rastavljenom mladom spisateljicom koja je, suočena s činjenicom da život možda nije toliko kompleksan koliko nam se čini, zaboravila pisati, proslavljenom autoricom koja se nakon mnogo godina brige o svojoj obitelji odlučila posvetiti vlastitoj karijeri te kroz svoje turneje propitkuje težinu vlastitog života i vrijednost svoga stvaralaštva. Ovo su samo neki od petnaestak likova s kojima Faye komunicira, a svaki od njih priča svoju životnu priču.
I da, dobro ste primijetili, svaki od tih likova može nositi vlastiti roman. Zamislite da gledate glumačke audicije za predstavu – osobe se izmjenjuju na pozornici dok režiser sjedi negdje u auditoriju, u mraku. Tek se tu i tamo čuje pokoja primjedba. Ali u centru su glumci. Mnoštvo njih. Na taj način Rachel Cusk gradi svoj roman. Kroz svoju britansku spisateljicu kao da traži lika i priču za svoj novi roman. Svaki lik s kojim razgovara tek je nacrt iliti oris potencijalnog romana. Faye u tim interakcijama uglavnom šuti i pušta svojim sugovornicima da pričaju. Tijekom romana o njoj doznajemo vrlo malo, a ono što znamo, tek je oris koji je odraz razgovora s drugim ljudima. Rachel Cusk da to naslutiti u zadnjem razgovoru u knjizi:
Drugim riječima, opisivao je ono što ona nije: u vlastitoj je naravi svemu što je rekao o sebi našla odgovarajući negativ. Taj joj je antiopis, u nedostatku boljeg izraza, svojevrsnom obrnutom ekspozicijom jasno razlučio jednu stvar: dok je govorio, počela je nazirati sebe kao oblik, oris kojem su svi okolni detalji iscrtani dok sam oblik ostaje prazan.
Iako je roman pisan u prvom licu iz njezine perspektive, u razgovoru s drugim likovima ona kao da nestane, a tijekom cijelog romana želimo znati više o njoj. Tako da ona kao junakinja isto je tek nacrt junakinje, a Oris nacrt za roman u kojem bi ona bila junakinja. Jer autorici je u ovom romanu tek trebao netko tko će ispuniti formalni kriterij junakinje, glavnog lika. Ovo je, na koncu, roman ideja. Kao nekakav brainstorming koji je Cusk uredila i povezala likom Faye, koja je i sama po sebi jedna od tih ideja, jedan oris. Taj efekt koji Rachel Cusk postiže doista je dokaz da je majstorica pisane riječi.
Tempo romana vrlo je ujednačen – nema klasičnu fabularnu strukturu na koju smo navikli u tipičnim romanima. Razlog je tomu upravo to što svaki razgovor predstavlja jednu cjelinu i nijednu od tih cjelina ne možemo nazvati zapletom, peripetijom, vrhuncem itd. Usprkos tom, možda i monotonom, tempu roman je daleko od dosadnog. Usporedio bih ga s odlaskom na kavu s kolegama i kolegicama – u izvanjskoj strukturi ništa se ne događa, dvoje ljudi sjedi u kafiću ili šeta parkom, ali svaku priču koju vam kolega ili kolegica priča vi proživite i čini vam se kao da se tijekom tog razgovora svašta dogodilo.
Bilo da vam se roman svidi ili ne svidi, priznat ćete da ništa naratološki slično niste pročitali. U svakom slučaju, neće vas ostaviti ravnodušnima. Rachel Cusk s razlogom je uvrštena među autorice koje oblikuju način na koji se čita i piše proza. Ona progovara kroz svakog od svojih likova i kroz njih izražava svoje frustracije, kolebanja, nedoumice, frustracije i razočaranja.
Želite li i vi proživjeti sve priče Orisa, uključite se u nagradni natječaj te na Facebook objavi ove recenzije na stranici Studentski.hr ostavite točan odgovor na pitanje:
Tko je na hrvatski preveo roman Oris Rachel Cusk?
Sudjelovanje je moguće do petka, 4. listopada, u 12 sati.
