Ne vjeruj ni u što – filozofija nihilizma

Posljednjih nekoliko stoljeća svjedočimo strelovitu napretku znanosti i tehnologije, uz kontinuiranu modernizaciju na globalnoj razini. Zahvaljujući znanosti danas znamo odgovore na mnoga pitanja koja se ne tako davno nisu niti postavljala. Kad nas nešto zanima, konzultiramo s Googleom i začas možemo saznati koji je glavni grad Eritreje, kada su izumrli mamuti ili pak naći ideju za sutrašnji ručak. Ovo su samo banalni primjeri sveg znanja od kojeg nas dijeli nekoliko klikova mišem.

Pa ipak, čovjek i dalje nema odgovore na pitanja koja su mu najvažnija. „Tko sam ja?“ „Što je moja svrha“? „Što je smisao života?“

Upravo se tim pitanjima bavimo u sklopu današnje serije članaka Petak za znatiželjne, unutar koje petkom donosimo razne zanimljive teme. Kao i na svaki filozofski pravac, pa tako i na nihilizam postoje brojna gledišta, a mi vam donosimo ono objavljeno na Youtube kanalu Pursuit of wonder.

Svemoćna znanost kiksa kad odgovore potražimo unutar onoga što je ona do sada uspjela odgonetnuti. Kad proučavamo evoluciju čovjeka, za nju nema boljeg objašnjenja od onog da smo tek nasumično odabrana životinja koja se zahvaljujući kognitivnim sposobnostima izdvojila iz biološke arene u kojoj se nalaze i sve druge životinje. Današnji čovjek tek je jedan od humanoida iz porodice čovjekolikih majmuna, a i danas su mu najbliži rođaci gorile, orangutani i čimpanze. Upravo su potonje naš najbliži rođak od kojeg smo se odvojili tek prije 6 milijuna godina. Također, danas znamo da životinjama iz roda homo pripadaju i vrste poput Australopithecusa, Neanderthalensisa, Soloensisa kao i mnogih drugih. Pa ipak, od svih vrsta, jedino je preživjela naša, te je zadnjih sto tisuća godina jedina vrsta čovjeka koja i dalje egzistira. S obzirom na ono čemu nas uči znanost, najvjerojatnije će kroz vrijeme doći i do novih vrsta, a suvremeni čovjek kakvog mi poznajemo možda i prestane postojati.

Uz to, unatoč cijelom napretku ljudske civilizacije nemamo odgovore na pitanja koja su nam najvažnija, pa se shodno tome možemo i zapitati čemu napredak kojem neprestano težimo, što kolektivno što kao pojedinci. Ako je sve nastalo ni iz čega, a u tom ništavilu smo nekako nastali mi, da bi naposljetku jednako tako i nestali. Nije teško upitati samog sebe ima li život zapravo i nekakvu objektivnu vrijednost. Bez priče koja demantira ovakav pogled na život, bez korijena na koje se možemo pozvati, kolektivno i individualno nalazimo se na putu koji ne vodi nikuda osim u zaborav. Na tom putu s nama su naše znanje, vrijednosti, moral, legende, mitovi, religije i ideologije.

Nihilizam

Mnogi se neće složiti s takvim tvrdnjama, ali oni koji ih smatraju valjanima barem djelomično dolaze u doticaj s filozofijom nihilizma. Nihilizam se kao filozofska misao može pratiti još od antičke Grčke, no ipak do 19. stoljeća pojam nihilizma nije bio sistematično definiran. Njemački filozof Friedrich Heinrich Jacobi kritizirao je ideje i teorije vezane uz eru prosvjetiteljstva, poput transcendentalnog idealizma i racionalizma. Jacobi je bio uvjeren da će prosvjetiteljska racionalnost odvesti društvo u nihilizam uslijed odbacivanja dotadašnjih autoriteta koji su velikoj većini ljudi krojili smisao života. Jasno je kako se to ponajprije odnosilo na religijske ustanove, odnosno samu religiju, koju je Jacobi smatrao štitom od obezvređivanja ljudskog postojanja.

Iako se Jacobi prvi koristio terminom nihilizma, Ivan Turgenjev svojom je knjigom Očevi i sinovi snažno popularizirao ovu filozofiju ciničnom kritikom mlađoj generaciji Rusa prema tradiciji, običajima, kao i do tada prevladavajućim intelektualnim idejama unutar ruskog društva. Uskoro su se nihilistička učenja krenula povezivati s ruskom revolucijom i aktivnostima vezanima za nju, no ruski se nihilizam tog vremena uvelike razlikuje od onoga kako mi danas percipiramo nihilizam. Primarna distinkcija je u tome što ruski nihilizam nije negirao postojanje etike, znanja ili ljudskog značenja, već je bio fokusiran na preslagivanje i propitivanje starih ideala i tradicija kako bi se uspostavile nove. Moderna koncepcija nihilizma, međutim, ide puno dalje od toga, a ovisno o tome koga pitate, danas poznajemo najmanje četiri do šest vrsta nihilizma.

 

Egzistencijalni nihilizam

Iz diferencija između raznih oblika nihilizma kao najvažniji oblik izrodio se egzistencijalni nihilizam ili jednostavnije nihilizam. Prema njemu ljudski život nema objektivnog smisla, a sve vrijednosti su bezvrijedne, kako na individualnoj tako i kolektivnoj razini. Svemir, odnosno prostor u kojem živimo, je fundamentalno kaotičan, ravnodušan prema nama, i na kraju svega ispunjen besmislom. Time dolazimo do Friedricha Nietzschea, kao središnje figure egzistencijalnog nihilizma, koji je ujedno i prvi koji je uveo nihilistički način razmišljanja na opću razinu kroz svoja djela Tako je govorio Zaratustra, S onu stranu dobra i zla i Radosna znanost.

Nietzsche je bio uvjeren kako će usporedno s opadanjem važnosti religije i metaforičkom smrću boga čovjek biti izgubljen bez baze na kojoj će graditi značenje svog života. Od vremena prosvjetiteljstva do danas nihilizam neprekidno raste, te sve više ljudi uslijed novih saznanja o egzistenciji i svemiru odbacuje autoritete, pritom misleći kako život uistinu i nema objektivnog smisla. Dakle, pomalo paradoksalno, s jedne strane znamo sve više o svemiru, medicini ili fizici, a s druge strane se sve više mučimo s odgovorima na pitanja koja su nam kao ljudskim bićima najvažnija.

Problem smisla ljudske egzistencije okupirao je pažnju mnogih mislilaca i filozofa, a samo neki od njih su Soren Kierkegaard, Arthur Schopenhauer, Albert Camus i Jean-Paul Sartre, kao i već spomenuti Friedrich Nietzsche. 

Kierkegaard nije stavljao naglasak na rješenje problema ljudske egzistencije, koliko na predaju u borbi s otkrivanjem smisla života, Schopenhauer je zagovarao filozofski pesimizam, a Camus je samoostvarivanju težio revoltom.

Tu su, naravno, i Nietzscheovi pasivni i aktivni nihilizam, no niti jedna filozofska misao dosad nije uspjela opravdati ljudski napredak, kao ni pronaći odgovor na pitanje zašto smo ovdje. Usprkos stalnom rušenju i propitivanju dominantnih normi tijekom različitih razdoblja povijesti, i dalje nemamo odgovore na najbitnija pitanja vezana za smisao života. Na to pitanje možda i nikada ne budemo imali odgovor, no isto tako eventualno rješenje te vječne zagonetke bude najveći doseg naše civilizacije.