MARILYN'S EYES: Nema lijeka za čovjeka?

Zašto su ljudi bolesni? Zna li se zašto? Zna li tko?

Osnovne informacije: Marilyn's Eyes, 2021., 1h 54min, talijanska romantična komedija, IMBD ocjena 6.6/10

Čisto da znaš o čemu se radi: Kuhar Diego (Stefano Accorsi) ima problem s bijesom te mora pohađati terapijske sastanke na psihijatriji gdje upoznaje glumicu Claru (Miriam Leone) bujne mašte od čega nastane svašta. Od uništenih blagovaonica restorana, samoozljeđivanja, patološkog laganja pa do spaljenih zavjesa, razgovora s vanzemaljcima, straha od odbačenosti; samo su neke od dijagnoza i tema tijekom terapije. No, igra započinje kada grupa dobije priliku kuhati i posluživati goste u posebnom restoranu što donosi nove zaplete.

Na tom putu ima više od hrpe prepreka, ali rasplet situacija kod likova otkriva da bi se njihov i životi mogli zauvijek promijeniti. Glumci dobro prikazuju „svoju“ bolest i stvaraju nešto posebno, iznoseći svoje replike sa svjetlucavim očima i karizmom koja istovremeno djeluje manična, ali i očaravajuća. Prikazana je grupa neurotičnih likova koji se kreću unutar zatvorenih prostora, metaforički i fizički. Zidovi odvojenosti i zaštite od nerazumijevanja i društvene osude, koji ujedno postaju stanice izolacije i samosažaljenja.

Film progovara o psihičkim slabostima i društvenim problemima povezanima s različitošću i marginalizacijom. Neizbježni slomovi, sukobi i pokušaji rješenja problema na svoj način koji djeluje kao ispravan, dio su njihove svakodnevice. Vjerujem da je živjeti s bolesnikom teško, mnogi ljudi ne shvaćaju da je doista posrijedi bolest. Lik Diega u pokušaju da uravnoteži svoje mentalno stanje uz sebe ima i bivšu ženu te dijete s kojima ne može uspostaviti dobar odnos. Najveće iznenađenje mi je restoran čiji su voditelji, kuhari i konobari pacijenti, a u mom oblaku iznad glave se pojavilo razmišljanje o poteškoćama i nedaćama u vođenju restorana od strane normalnih ljudi, a kamoli da njime upravljaju pacijenti. Totalno neizvedivo, zar ne?

Originalan prijevod filma je Marilyne tamne oči. Na internetu postoji priča se da je Marilyn Monroe imala tamne oči i da su joj kontaktne leće dale njezin plavi pogled. Takve tamne oči u filmu ima Clare, neuspjela glumica i patološka lažljivica koja igra svoju ulogu u svakodnevnom životu nesposobna vidjeti sebe onakvu kakva jest, ponavljajući rečenicu Nisam luda!.

Simpatično djeluje slikanje jela za internetsku stranicu restorana. Čak sam se osjećala ponosnom na dolazak toliko broja ljudi u restoran znajući da su slike i recenzije bile totalna izmišljotina. Također međusobno bodrenje jedni drugih u raznim situacijama je za primjer kakav bi odnos trebao biti među ljudima. Iako su i sami oštećeni, pokušavaju naći „svoju“ vrstu empatije prema drugima.

Naposljetku, radnja filma je zanimljiva, u nekim dijelovima napeta s obrtima, neke očekuješ, a neke i ne. Odlična stvar u ovom filmu je mimika, pogotovo kada određeni lik licem i pokretima tijela na sjajan način očituje osjećaje, misli i volju u datom trenutku. Tema je i te kako pogođena zbog toga što se o mentalnim i psihičkim bolestima mora što više govoriti i  shvatiti da to nije više tabu. Teret bolesti težak je svakom, ne samo bolesniku. I danas postoje takve priče, možda ne koncipirane na ovaj način, ali svakako imaju određenu težinu. No, iz filma mi je za oko zapela ova rečenica: grozno je kada te ljudi ne vide.

Mislim da je još gore kad u tebi vide ono što oni žele, a ne ono što ti zaista jesi.

Do idućeg puta, Ivana. #čitamose