KOMENTAR: Realno, „Oppenheimer” je jedan od najboljih filmova ikada, „Barbie” neću komentirati

Ljeto je vrijeme kada se napokon možemo odmoriti i opustiti, zasluženo (ili malo manje...) uživati u dugim danima i toplim kratkim noćima. Ljeta inače provodimo na plaži (ili se tome nadamo), ali ovo ljeto smo proveli – u kinu. Nakon nekoliko tjedana ozbiljnog iščekivanja, dočekali smo napokon i 21. srpnja, kada su u kina diljem svijeta pa tako i u ona hrvatska, došla dva filmska hita – Barbie i Oppenheimer.

O tome koliko je ovo bio velik događaj govori i činjenica da je Barbenheimer bio i na Braču u ljetnom kinu. Iako je poanta ova dva filma bila da ih se gleda isti dan, s obzirom na to da ljetno kino ima jednu projekciju dnevno, mi smo gledali odvojeno – prvo je u petak bila na redu Barbie, a onda u subotu Oppenheimer. Iskreno, puno više sam se veselila filmu Barbie i stvarno sam mislila da će biti teški spektakl, ali... Malo je reći da sam bila životno razočarana s filmom. Toliko da o njemu ni ne želim pretjerano govoriti.

Tri sata Oppenheimera

Zato smo dan nakon, u subotu, jedva čekali da tri sata provedemo na relativno neugodnim sjedalicama u nadi da nas ovaj film neće toliko izbedirati koliko nas je Barbie izbedirala. I možda je dobro da smo se prvo razočarali, zato što smo u subotu došli u kino u 21:30 s gotovo nula očekivanja. Film traje tri sata, nismo znali kako ćemo to preživjeti. I onda je krenulo.

Iskreno, moram reći da mislim da je ovo jedan od najboljih filmova koje sam ikada gledala. Znate da je film dobar kada traje tri sata, a ni u jednom trenutku vam ne padne na pamet da bi se trebalo nešto malo skratiti, da neka scena traje predugo ili da je nešto bilo totalno nepotrebno. Film je, po tom pitanju, stvarno savršen. Naravno da osjetite da već tri sata sjedite u jednoj skvrčenoj poziciji, ali ne pada vam na pamet ustati se prije kraja.

Ono što je posebno fascinantno s ovim filmom jest to što je vizualno savršen. Zaista je rijetkost naići na film koji traje tri sata, a da je baš svaka scena kinematografski savršena. Od onih uvodnih prijelaza pa do krupnih kadrova na glumce. Ma sve! I naravno soundtrack koji nije nimalo nametljiv, ali je itekako prisutan i savršeno upotpunjuje cijelu priču – slično kao i Dunkirk.

Ipak, ono što je svakako najbolje u ovom filmu su glumci. Iskreno, kada se Robert Downey Jr. pojavio na platnu, trebalo mi je nekoliko sekundi da uopće shvatim da je to on. Apsolutno sam sigurna da će upravo on u ožujku iduće godine doma odnijeti zlatni kipić za sporednog glumca.

Cillian Murphy

Cijela glumačka postava bila je apsolutno fantastična, a kako i ne bi bila kad su sporedni glumci Matt Damon, Florence Pugh, Rami Malek... Ipak, svi su se oni okupili oko jedne osobe, a to je Cillian Murhpy. Ako ste religiozno gledali Peaky Blinders (ako niste, stvarno trebate!), onda znate da je Murphyja teško zamisliti van uloge Tommya Shelbya, ali je u ovom filmu pokazao koliko je izvanredan glumac.

Sam scenarij filma je pisan u prvom licu, iz perspektive Oppenheimera, a upravo tako djeluje i film. Točno se vidi težina uloge koja je pala na Murphyja, ali ju je uspio maksimalno izvući. Naravno, ako ste gledali bilo koji intervju, čuli ste priče o tome da je Murphy bio na vrlo rigoroznoj dijeti i da je cijelo vrijeme zapravo izbjegavao druženja s ostatkom ekipe kako bi se do kraja posvetio filmu.

Stvarno se nadam da će ovaj film pokupiti što više nagrada na nadolazećim Oskarima, ali ako Murphy ne dobije Oskara za ovu izvedbu... Motaj kablove i gasi sve! Ukratko, mislim da vam je sve jasno – ovo je jedan od onih filmova koje definitivno treba pogledati. Negdje sam pročitala da je ovo možda i najbitniji film ovog stoljeća i iskreno – je!

*Komentar je stav autora i ne mora imati nužno nikakve veze sa stajalištem redakcije portala Studentski.hr.