Kako protiv smrti? Zabranom umiranja!
Cole Sear vidio je mrtve ljude, a u nekim mjestima ovih država možete vidjeti samo žive.
Cole Sear vidio je mrtve ljude, a u nekim mjestima ovih država možete vidjeti samo žive.
Jedno od krucijalnih pitanja i česta tema rasprava mnogih ljudi je ona o životu i smrti, odnosno ima li života poslije smrti? Četiri zemlje imaju vrlo jedinstvene odgovore na ovo pitanje.
1. Jedno talijansko selo odlučilo je razriješiti svoje stanovnike takvog tipa egzistencijalnih pitanja (ali i svih koji iz njega slijede) tako da su umiranje proglasili nelegalnim. Naime, u selu Falciano del Massico, koji se nalazi 50 kilometara od Napulja, ne postoji groblje, a gradonačelnik Giulio Cezare Fava u zavadi je sa susjednim gradom koje ga ima. To stvara problem za oko 3700 stanovnika, budući da se nalaze usred logističkog problema oko toga što raditi s pokojnicima? Naravno, gradonačelnik je rekao kako su stanovnici zadovoljni novom odlukom, no dvoje stanovnika istu nije ispoštovala. Nerazumnog li poteza, zbilja. Ako se borite sa silnim pitanjima o smislu života, isti možete izgubiti tik uz granicu – nema smisla razmišljati o nečemu što ne smijete napraviti.
2. Prema vjerovanjima šintoista, japanski otok Itsukushima je sveto mjesto, a održavanje njegove čistoće od najveće je važnosti. Kako bi se svetost otoka uspješno održala, svećenici se već godinama trude da na ovome otoku ne bi postojao nijedan smrtni slučaj. Naime, od 1878. godine smrti i rođenja nisu dopuštena u blizini svetišta. Njihova rješenja: ako se trudnicama bliži datum poroda, ako se radi o nekome starijem ili o nekome tko boluje od neizlječive bolesti – njima nije dopušteno nalaziti se u blizini svetišta. Jedina bitka na ovome otoku odvila se 1555. godine, nakon čega je zapovjednik naredio da mrtva tijela moraju biti uklonjena s kopna. Cijeli otok očišćen je od prolivene krvi, a čak su i zgrade izgrađene nanovo.
3. Dekret o zabrani smrti izdao je gradonačelnik Sarpourenxa, mjesta na jugozapadu Francuske. Odluka je donesena nakon što je francuski sud odbio dozvolu za proširenje postojećeg gradskog groblja. No, gradonačelnik Gerard Lalanne otišao je korak dalje – ne samo da je ovdje zabranjeno umrijeti, već oni koji se usude umrijeti bit će teško kažnjeni. Znaš da si prošao sito i rešeto kada ti nakon dugog, teškog života pravo mučenje počinje tek u smrti koja bi trebala biti „vječni godišnji“. Ovdje prelazimo s pitanja „što će biti sa mnom kada umrem?“ na pitanje „što će biti sa mnom AKO umrem?!“.
4. Arktički grad Longyearbyen na otočju Svalbard u Norveškoj ne razlikuje se puno od spomenutih mjesta. Smrt je i ovdje zabranjena, a grad ima malo groblje koje je prestalo prihvaćati pokojnike prije 70 godina. Razlog? Tijela se nikada ne raspadaju. To je zbilja za svaku osudu. Otkriveno je kako su tijela pokopana u Longyearbyenu zapravo savršeno očuvana zbog permaforsta, točnije trajno smrznutog tla. Znanstvenici su čak uklonili tkivo čovjeka i pronašli netaknute tragove virusa gripe od kojih je umro tijekom epidemije 1917. godine No, Norveška se ipak pokazala humanija u svojim zakonima naspram drugih država – teško bolesne ili one za koje se smatra da će ubrzo umrijeti prevozi se zrakoplovom ili brodom u drugi dio Norveške, gdje će provesti posljednje dane svog života.
Ljudski um zbilja je velika enigma puna pitanja, a bez previše odgovora. Ili barem bez onih logičnih i racionalnih. No, ovime dobivamo pitanje-odgovor na egzistencijalna pitanja vezana uz ovu temu: zašto razmišljati o smrti kada ju jednostavno možemo zakonom zabraniti?
