Donosimo filozofiju iza popularnog filma „Klub boraca”

Klub boraca danas uživa status jednog od najutjecajnijih i najpopularnijih filmova u povijesti, koji ni nakon dvadeset i dvije godine ne gubi na važnosti i težini poruka. Snimljen prema noveli Chucka Palahniuka s Bradom Pittom, Edwardom Nortonom i Helenom Bonham Carter u glavnim ulogama, Klub boraca danas je možda aktualniji nego ikad. 

Upravo taj film tema je današnje serije članaka Petak za znatiželjne u sklopu koje petkom donosimo razne zanimljive teme. Donosimo zapravo filozofiju iza Kluba boraca objavljenu na YouTube kanalu Einzelgänger.
 

Vrijeme koje ćemo provesti na ovom svijetu samo je bljesak, kap u moru komplicirane mreže značenja u kojoj smo ništa više od mrava u nekoj kozmičkoj drami puno većoj od nas samih. Biti svjestan svoje prolaznosti i kratkog roka trajanja dovodi nas do mnogih pitanja, a između ostalog i ostvarivanja očekivanja drugih ljudi. Film pomoću nekoliko principa snažno ukazuje na generaciju ljudi bez nade, jasne svrhe i perspektive, koji se pritom nalaze pod represijom socijalnih normi. Protagonisti filma ne liše se agresivnosti, psovki i nesuvislog ponašanja, što sve ostaje u sjeni činjenice same tučnjave koja karakterizira film. Što ako je život besmislen, Bog ne postoji i mi smo samo compost heap (hrpa komposta)? Kako naći smisao u besmislu života?
  
Ako pitate Tylera Durdena, popularna odjeća, namještaj, obuća i drugo instrumenti su kojima se okupljamo u krdo, gdje do izražaja dolazi neautentično i repetitivno ponašanje u inače praznim životima koje živimo. Tyler uzima što želi bez pitanja, nema nadređenih i ne mari apsolutno ni za kakav materijalni posjed. Oni koji su već pogledali film, znaju da je Tyler zapravo alter ego bezimenog naratora koji pati od nesanice, koja je i stvorila Tylera, osobu koja je u potpunosti suprotna od njega samoga. Priča je slojevita i komplicirana, pa onima među vama koji još nisu pogledali film ne želimo kvariti zabavu.   
  
Tu je i izvrsna Helena Bonham Carter u ulozi Marle Finger, koja je autodestruktivna fatalistkinja koja očekuje svoju smrt u svakom trenutku. U slobodno vrijeme pohađa grupne sastanke kroničnih bolesnika jer je, kako kaže u jednom trenutku, jeftinije od odlaska u kino, a i kava je besplatna.   
  
Ono što je zajedničko svim navedenim likovima jest nihilistički pogled na moderno društvo kojem je potrebno resetiranje ustaljenih društvenih normi. One stvaraju očekivanja, a mi ne bismo trebali biti u službi  njihova ostvarivanja.  
 

Narator u dijalozima s Tylerom ustvari vodi unutarnje borbe. S jedne strane, kada je budan, stalo mu je do namještaja i garderobe, dok kroz Tylera progovara o ljudima kao konzumentima ovisnima o potrošnji. Trebaju li nam magazini o slavnima, televizija s 500 programa i nečije ime na boksericama? Znakovito je da je narator, za vrijeme jedne od epizoda koje je imao kao Tyler Durden sam sebi zapalio stan, što otvara raspravu o tome što je dobro, a što zlo. Naravno, u cijeloj svojoj nekonvencionalnosti Tyler i na polju morala ima kontroverzne i ekstremne stavove. Zašto su ubojstvo, zločin i siromaštvo loše stvari, a brendirana odjeća, televizija i općenito materijalni posjedi dobre? Tyler prezire sve što nije u skladu s ljudskom prirodom, čime se još u antici bavio grčki filozof Diogen, koji je smatrao kako moderni život ograničuje pravu ljudsku prirodu.   
  
Kada je sam sebi uništio imovinu, narator je napravio prvi korak k autentičnom načinu življenja i, kako Tyler kaže, odbacio temeljne pretpostavke našeg društva, posebno onu koja se odnosi na materijalne posjede. Inače, on živi u kući koja ne samo da nema neki skupi namještaj nego i prokišnjava te nerijetko nema ni struje, smatrajući kako ne smije dopustiti da stvari koje posjeduju krenu posjedovati njega. U trenutku kada narator izgubi sve, počinje uviđati kako mu sva materijalna dobra zapravo ne trebaju i da je ustvari puno sretniji bez njih.   
 

Tyler Durden jest antikonformist, u čemu ponovno podsjeća na Diogena, koji ne samo da je odlučio živjeti u siromaštvu, nego je i skroz odbacivao društvene norme. One su za njega predstavljale tek površnu sliku onoga što je naša prava priroda. Nadalje, Diogen je živio u bačvi, a Tyler u derutnoj kući. Diogen je urinirao u javnosti, a Tyler u juhu za vrijeme honorarnog posla u restoranu.   
  
Naravno, narator je za razliku od Tylera konformist, koji živi točno onako kako zajednica to i očekuje. Problem je takvog življenja što idemo putevima koji su drugi odabrali umjesto nas, što može biti iscrpljujuće jer se silno trudimo da budemo prihvaćeni.   
  
Međutim, što ako prestanemo mariti za tradiciju, vladajuća politička i moralna načela, odbacujući mišljenja koja su nam nametnuta i koja smo prihvatili, često iz oportunističkih motiva? Za početak, to otvara opasnost da pri odbacivanju jedne doktrine usvojimo drugu. Tyler Durden smatra kako je on za razliku od naratora slobodan na sve načine, što je podložno raznim interpretacijama. Naime, paradoksalno je kako teroristička organizacija koja djeluje pod Tylerom zapravo pravi primjer konformizma. Članovi projekta Mayhem proizašlog iz Kluba boraca nose istu odjeću, nemaju imena te se smatraju svemirskim majmunima koji su dužni žrtvovati svoj život za puno veću svrhu.  
 

Za Tylera biti slobodan znači izgubiti svu nadu, kao i odbaciti sve ono što je tijekom života odbacivalo nas: obitelj, prijatelji ili Bog. Tyler smatra kako postoji vjerojatnost da se ne sviđamo Bogu, kao i da smo njegova odbačena djeca, u čemu on vidi blagoslov jer se tako oslobađamo jedne doktrine i vrhovnog autoriteta, što je početak puta prema slobodi.  
  
Tada možemo sami svom životu dati značenje, odnosno krenuti putem slobode bez kočnica i želje da kontroliramo sve oko nas. Upravo je ta želja za kontrolom, uz materijalne posjede i sigurnost kojoj svi težimo, predmet oko koje se gradi filozofija iza Kluba boraca.  
  
Materijalni posjedi postali su naša religija, a ispod svega toga zjapi provalija ništavila. Ljudi sve više nalikuju na proizvode s pokretne trake umjesto na autentična ljudska bića, a Tyler nam ukazuje na put kojim možemo izići iz kolotečine. Međutim, unatoč dubini njegovih uvjerenja, izvedba je u najmanju ruku upitna.   
  
Klub boraca, kao i teroristički ogranak proizašao iz njega upozoravaju na to koliko je lako u protivljenju jednoj ideologiji preuzeti neku drugu, koja može rezultirati ekstremno rigidnim uvjerenjima koja mogu biti destruktivna po ljude oko nas, ali i za nas same.   
  
Klub boraca nedvojbeno nas poziva na to da budemo to što jesmo, kao i da budemo oprezni kada biramo idole kojima se klanjamo. Samo se uz autentičnost i življenje u trenutku možemo suprotstaviti svojim strahovima, izaći iz komforne zone i vjerovati životnom procesu koji će biti pun pobjeda, ali i poraza.