Saznali smo mijenja li se pogled na buduće zanimanje od prve do zadnje godine fakulteta
Razgovarali smo s brucošicom i studenticom završne godine kroatistike te provjerili što žele raditi nakon diplome i što očekuju od radnog mjesta. Zanimljivo je bilo promatrati koliko im odgovori na naša pitanja imaju sličnosti, a koliko razlika.
Razgovarali smo s brucošicom i studenticom završne godine kroatistike te provjerili što žele raditi nakon diplome i što očekuju od radnog mjesta. Zanimljivo je bilo promatrati koliko im odgovori na naša pitanja imaju sličnosti, a koliko razlika.
Albert Einstein rekao je kako je jedina konstanta u našim životima promjena. Neminovno je stoga da se kao pojedinci mijenjamo, odrastamo, sazrijevamo, učimo, na nas utječe okolina i niz drugih faktora. Vrijeme promjene, učenja i sazrijevanja svakako je studiranje. Iako se nekim diplomcima čini kao da su jučer upisali fakultet i da se otada ništa nije promijenilo, u malo je slučajeva zapravo tako. Osim što nas fakultet mijenja kao osobe i naše poglede na svijet, usavršava naša znanja i donosi nove spoznaje. Zapitali smo se stoga kako brucoši, a kako studenti završne godine istog studijskog smjera doživljavaju struku kojom bi se u budućnosti trebali baviti i hoće li u njihovim pogledima biti velikih razloga.
Razgovarali smo stoga s brucošicom kroatistike u Rijeci Aleksandrom i njezinom kolegicom koja uspješno kraju privodi petu godinu kroatistike u Zadru Anom. Postavili smo im ista pitanja o struci za koju se školuju i saznali koliko im se odgovori razlikuju.
Zanimalo nas je zašto su upisale upravo studij hrvatskog jezika i književnosti i naišli na prvu razliku. Ana je rekla sljedeće:
– Upisala sam studij kroatistike jer sam oduvijek (koliko god to zvučalo kao klišej) htjela biti nastavnica. U potpunosti se slažem s onima koji tvrde kako je biti nastavnikom/učiteljem/profesorom zapravo poziv, kao što poziv osjećaju svećenici ili liječnici.
Aleksandra je, pak, imala druge razloge:
– Prvo sam željela upisati novinarstvo, ali nakon dugog razmatranja odlučila sam se za hrvatski jer smatram da mi se pruža više izbora kod zapošljavanja, a i hrvatski je jedan od predmeta koji volim od samog početka školovanja.
Aleksandra se stoga u budućnosti vidi kao novinarka, ali ne bježi od ideje da se zaposli u školi:
– Voljela bih se zaposliti kao novinarka, za početak bilo gdje gdje smatram da će biti zanimljivo i gdje će biti posla, naravno, ali s vremenom bih svakako htjela raditi za nekog velikog. Iako, ne bi mi smetalo ni da radim kao profesorica hrvatskog jezika u nekoj gimnaziji.
Ana je također svjesna izbora koje ima, samo što će ona primarno tražiti posao u školi, a nakon toga u medijima:
– Ipak, za početak se ne želim slijepo držati samo i isključivo potrage za tom vrstom posla. Postoje i druge mogućnosti, poput lektoriranja, rada na radiju ili u novinama, iako je krajnji cilj ipak nastava.
S obzirom na činjenicu da se nastavnici hrvatskog jezika ne nalaze na popisu traženih zanimanja, pitali smo djevojke što misle hoće li imati problema s pronalaskom posla. Obje su nas razveselile optimističnim odgovorima:
– Ja se iskreno nadam da ću ga brzo naći, ali s obzirom na trenutno stanje države, možda će to biti malo teže. No nikad ne znaš što sutra donosi tako da ne gubim nadu. – navodi brucošica Aleksandra.
Ana ima konkretniji plan:
– Jedna sam od onih koji čvrsto vjeruju da posla zaista uvijek ima i da ništa nije nemoguće. Ne mogu reći da smatram kako ću odmah početi raditi u školi, ali rad na zamjenama je uvijek prisutan i moguć. Kako je nama, budućim nastavnicima, potreban staž u trajanju od godine dana kako bismo položili stručni državni ispit, prvo ću se potruditi učiniti nešto po tom pitanju.
Kada smo ih pitali što očekuju od posla nastavnice u školi, dočekali su nas različiti odgovori. Ana, kao studentica koju mjeseci dijele od zapošljavanja, ima viziju budućeg radnog mjesta:
– Svjesna sam koliko je teško i stresno raditi kao nastavnik, ali očekujem da ću uspješno dijeliti svoje znanje i ljubav prema materinskom jeziku i da će moj trud biti prepoznat upravo od strane učenika, kojima je sve to i namijenjeno.
Aleksandra se ipak još ne zamara teškoćama koje će je možda dočekati:
– Zapravo još nisam razmišljala o tome što očekivati jer sam tek prva godina, ali kao što sam rekla, neka bude zanimljivo i neka ima posla.
Zaključujemo da se, ako volite ono što studirate i to vas dovoljno zanima, pogled na struku ne mijenja drastično kako godine prolaze. Jedina je razlika u tome što starija studentica ima jasniju viziju svog budućeg radnog mjesta i što ju ondje očekuje, a tome je zasigurno doprinijelo njezino iskustvo i ono što je tijekom godina čula od starijih kolega i profesora. Zato smo Anu pitali jedno pitanje koje nismo Aleksandru, a to je bi li s iskustvom i spoznajama koje ima danas upisala isti fakultet. Njezin odgovor može svima poslužiti kao inspiracija i savjet:
– Sigurna sam da bih opet upisala isti studij, jer se u potpunosti pronalazim u poslu nastavnika. Jedino što s ovim iskustvom ne bih ponavljala neke krive korake, poput ostavljanja velike količine gradiva za noć prije ispita, pisanja seminarskoga rada dan prije izlaganja ili klasičnog studentskog odugovlačenja s rokovima, ali učimo dok smo živi.
