Intervju s Editom

Razgovarali smo s Hrvaticom o koronakrizi, životu i opasnim životinjama u Australiji

Prvostupnica novinarstva koja je zbog ljubavi otišla u daleku Australiju otkrila nam je kako izgleda život u Australiji u jeku koronakrize i kako se Australija uopće snašla u situaciji uzrokovanoj koronavirusom.

6.8.2020.

Edita Ivančević, diplomirana prvostupnica novinarstva i bivša novinarka portala Studentski.hr prošle je godine zbog ljubavi otišla čak 16 000 kilometara dalje od svoje rodne Hrvatske. Naime, u studenom 2019. godine počela je svoj život s dečkom u Australiji, a ovdje se, kako kaže, ne planira vraćati osim možda u mirovini.

Edita je ondje u potrazi za stalnim poslom, a trenutno radi kao freelancerica u jednoj financijskoj tvrtki za koju se nada da će ju ovaj tjedan zaposliti za stalno. Kako je koronavirus pogodio Australiju i kako su se Australci uopće snašli u svemu tome, htjeli smo čuti od nekoga tko to zna iz prve ruke:

– U usporedbi s ostatkom svijeta, Australija se prilično dobro snašla s virusom jer je ona dosta udaljena od ostatka svijeta, a i, između stalog, otok je okružen oceanima pa bi virusu bilo teško putovati ovdje nakon što su se granice zatvorile. Međutim, iako su brojke izrazito povoljne i 96% ljudi je preživjelo virus, Australci su ovu pandemiju pozdravili vrlo paranoično. Kada usporedim npr. Hrvatsku i Australiju, barem ono što vidim na Internetu i čujem od svojih prijatelja, u Hrvatskoj je ljudima dosta svih mjera i smiješne su im konferencije Stožera. Čini se da su izgubili vjeru u vjerodostojnost medija i stručnjaka što se tiče koronavirusa dok se Australci slijepo drže mjera i doslovno misle kako će većina zaraženih umrijeti, unatoč izrazito malom broju umrlih. U saveznoj državi Victoriji trenutno je proglašeno izvanredno stanje jer svaki dan imaju oko 500 novih slučajeva. Najmlađa žrtva je bio muškarac u tridesetima, a sve ostale žrtve su imale 60+ godina.

U situaciju s koronavirusom u Hrvatskoj uglavnom je upućena na osnovu onoga što pročita u medijima i čuje od svojih prijatelja pa nas je zanimalo koju bi državu izabrala za preživljavanje koronakrize da je mogla birati:

– Vrlo mi je teško procijeniti gdje bih radije bila za vrijeme pandemije jer smatram da su obje države u nečemu bile bolje. Što se tiče Hrvatske, mislim da su ljudi puno bolje prihvatili novu situaciju te se s njome pomirili i shvatili da će ovaj virus s nama biti zauvijek što god mi napravili dok su se Australci zatvorili u kuće i slijepo vjeruju mainstream medijima te ne razmišljaju svojom glavom. Na drugu stranu, doktori su još uvijek vrlo pristupačni u Australiji i ako nemate simptome virusa, slobodno se možete pregledati bez čekanja dok je u Hrvatskoj situacija potpuno drukčija. Svaka država je imala svoje prednosti, no ipak mislim da bih radije bila u Australiji zbog svog dečka. Iskreno, ni zbog čega drugoga.

Kaže nam da kao novinarka, nakon mnogih analiziranja medijske panike još za vrijeme fakulteta, smatra da su mjere za suzbijanje virusa, prema njezinu mišljenju, ozbiljno prenapuhane. Ne želi se osvrtati na zdravstvenu stranu jer nije liječnik, ali kada usporedi brojku zaraženih i broj smrtnih slučajeva, smatra da postoji neki veći cilj. Za usporedbu, u Australiji je do sada nešto više od 19 800 zaraženih i 250 preminulih dok se oporavilo nešto više od 10 900 ljudi i dok je u Hrvatskoj ukupni broj zaraženih od početka pandemije nešto veći od 5370 ljudi, preminulih je malo više od 150, a oporavljenih je oko 4580.

– Nikada nisam bila pobornica teorija zavjeri, no smatram da je ova situacija potpuno drukčija jer svaki normalan čovjek koji ima znanja o statistici može shvatiti da je ovo prenapuhano. Žao mi je ljudi koji su umrli od ove bolesti, no ljudi su umirali i prije od puno gorih stvari pa se o tome ne priča. Također, više me žalosti broj umrlih od raka i gladi uzrokovanih ovom pandemijom jer ljudi nisu smjeli ići u bolnice po svoju terapiju ili su izgubili posao pa postali beskućnici. Još da nadodam, sve više država u kojima je situacija bila jako loša (barem prezentirana u medijima), sada se vuku po sudovima jer su lažno izvještavale o broju slučajeva, potplaćivale pogrebna poduzeća i doktore kako bi napisali COVID-19 kao uzrok smrti, nepravilna liječenja te pripisivanje smrti koronavirusom u slučajevima kad bi, primjerice, osoba umrla u automobilskoj nesreći, a bila zaražena koronom pa se pisalo da je osoba umrla od korone.

U ovo vrijeme pandemije zaigurno nije bilo lako biti ni Hrvat u Hrvatskoj ili Australac u Australiji, a osobito je bilo teško biti stranac u nekoj državi. Edita je na vlastitoj koži iskusila što to znači i, kako nam otkriva, nitko ju u nijednom trenutku nije pitao je li na ulici, ima li dovoljno hrane i slično:

– Stranci su bili izrazito loše tretirani u Australiji, osjetila sam to na svojoj koži. Većina je državljana i ljudi s trajnim prebivalištem dobila novčanu pomoć od države jer su izgubili posao ili im se smanjio opseg posla. Niti jedan migrant u saveznoj državi Novi Južni Wales nije dobio apsolutno nikakvu pomoć. Osobno sam platila oko 40 000kn za vizu na kojoj sam sad, koja nije garancija da mogu nastaviti živjeti ovdje (moram čekati glavnu odluku koja će doći za otprilike godinu do godinu i pol dana), a australska vlada se nije udostojila ni pitati jesam li ja na ulici ili imam li dovoljno hrane. Većina migranata koji su na prijelaznim vizama kao ja (kad se čeka na odluku za vizu za koju si se prijavio) ne može prijaviti boravište pa u australskim očima oni ne znaju gdje si ti. Jednostavno nikog nije briga i to me iskreno jako povrijedilo i dovelo do jako crnih misli u jednom trenutku.

Kada je u pitanju obrazovni sustav, možemo reći kako se dobar dio hrvatskih sveučilišta još uvijek nije izjasnio oko održavanja nastave od jeseni – neki već planiraju dio nastave online, a dio uživo, no kako će sve skupa izgledati vidjet ćemo tek najesen. Ipak, ono što znamo jest da su se određeni fakulteti skroz prilagodili nastavi na daljinu dok se ona na nekim fakutletima uopće nije ni na koji način održavala. koronavirus bio je posebno velik izazov učenicima u srednjim školama, a posebice djeci u osnovnim školama kao i njihovim roditeljima. Edita kaže da su se škole i fakulteti u Australiji bez problema prebacili na online nastavu, pa su se čak neki i vratili u školske klupe uz pridržavanje fizičke distance.

Australija ukupno ima oko 1,4 milijuna domaćih i inozemnih studenata na 39 australskih sveučilišta, a od ukupne brojke nekih 29% otpada na inozemne studente kojih je 412 435. Tijekom pandemije prihvaćene su određene izmjene koje se tiču vize i studija unutar i izvan Australije, o čemu možete više pročitati ovdje.

S obzirom na to da je upućena u dva različita modela nošenja s virusom, htjeli smo čuti njezin stav o trećem, švedskom načinu nošenja s virusom, ali i kakva su njezina očekivanja u budućnost – je li optimist ili pesimist:

– Pozitivno pozdravljam švedski model jer je švedska vlada pustila ljude da sami odluče što žele. Istina je da su imali smrtnih slučajeva, no bilo je na ljudima da odluče hoće li izlaziti ili ne. To je prava definicija demokracije i slobodnog društva. Što se tiče budućnosti, negdje sam između optimizma i pesimizma. Mislim da će se posljedice karantene jako odraziti na ekonomiju i sigurna sam da ćemo to osjetiti još barem nekoliko godina. Putovanja će se vjerojatno odvijati relativno normalno, uz pridržavanje mjera, no po mom mišljenju sasvim nepotrebno. Ne vidim zašto bi cjepivo bilo dovoljno funkcionalno ako govore da ljudi razviju antitijela na samo nekoliko mjeseci. Najjači će opstati, a za druge… eh, negdje se mora podvući crta, I guess. Život mora dalje.

Što se tiče njezina povratka na Balkan, kao što smo već ranije naveli, trenutno nema želju za povratkom, osim za blagdane čim joj se ukaže prilika, a nedostaju joj prijatelji i obitelj, kao i nekakav osjećaj sigurnosti, no oduvijek je bila avanturistica, pa i trenutnu situaciju vidi kao izazov. Ipak, ono što Australiji nedostaje jest nešto užurbaniji život tijekom tjedna.

– Jako mi je teško pronaći posao i nisam pronašla nikakav otkad sam došla, no to me nije sputalo da tu ostanem. Mislim da je Australija zemlja prilika, samo te mora krenuti. Sviđalo bi mi se puno više da sam si mogla priuštiti raditi više stvari, no u globalu mi je stvarno dobro. Napokon živim sa svojim dečkom i to me čini najsretnijom. Da se mene pita, ja bih radije živjela u Europi jer je ljepša i bogatija poviješću. Australija je nova zemlja i većina ljudi nema život preko tjedna, samo spavanje za idući dan na posao. Kvartovi su užasno tihi, a osobi poput mene treba gradska užurbanost. Čak je i moja rodna Požega više užurbana od kvartova u Sydneyu. Nekome tko je avanturističkog duha je lako otići živjeti dalje, no mislim da su Hrvati previše vezani za domovinu. Svi oni koji odu su izrazito domoljubni i to meni neće nikad biti jasno jer ako toliko voliš svoju domovinu, zašto si otišao? – govori nam Edita.

Za kraj, zanimalo nas je nešto potpuno nevezano uz koronavirus, ali nešto što se ipak dotiče života u Australiji te nešto što bi moglo zanimati one koji ondje planiraju odseliti – opasne i otrovne životinje u Australiji o kojima vrlo često slušamo, pa i vidimo razne videe zahvaljujući današnjim bespućima interneta.

– Moj najveći strah ikad su paukovi. Ovdje ih ima na milijune, možda sam malo i rekla. Nije mi bitno jesu otrovni ili ne, ja ih se bojim više od smrti bez obzira mogu li me ubiti ili ne. Kod nas je trenutno zima pa ih trenutno baš i nema, no preko ljeta je bila druga priča. Ima ih sa svake strane i uspjela sam doživjeti jedno neugodno iskustvo kojeg se još uvijek nerado sjećam. Išla sam u kratku šetnju oko kvarta u noćnim satima, hodajući po cesti jer se bojim hodati gdje ima puno grmlja – tamo su njihova gnijezda. U jednom trenutku morala sam se vratiti na pločnik jer mi se približavao auto i doslovno u toj sekundi kad sam došla na pločnik, na mene je skočio pauk većine i debljine mog kažiprsta. Na vrat – fuj!! Ostala sam u šoku i počela paničariti, na kraju je pauk skočio na moju tenisicu i istog trena sam ih obje izula. Kad je odšetao, stari bračni par je vidio moju reakciju i nikako im nije bilo jasno što se zbiva. Nakon toga sam otrčala u kuću i sama sam se sebi zaklela da se po noći van – ne ide!

OZNAKE: