„Poemom o studentskom životu” PMF-ovac opjevao tipičnu noć savske ekipe
Sve je počelo kao naivna odluka ovog studenta da se uputi ranije na spavanje. Mada PMF-ovac malo se preračunao zaboravivši da je srijeda i inspiracija je sama došla.
Sve je počelo kao naivna odluka ovog studenta da se uputi ranije na spavanje. Mada PMF-ovac malo se preračunao zaboravivši da je srijeda i inspiracija je sama došla.
Najbolje i najljepše priče nastaju unutar domskih zidova – složit će se svi koji su barem nakratko iskusili život u nekom od studentskih domova. Najzabavnije, najkreativnije i najduhovitije priče nastaju u domskim Facebook grupama. Neovisno o tome treba li vam vadičep, žeton za pranje, rame za plakanje, društvo za alkoholiziranje ili kakva ozbiljna informacija – znate gdje sve to možete potražiti.
Ako ste član savske ekipe, ekipe s Cvjetnog, društva sa Šare ili Lašćine, osim korisnih dojava gdje se nalazi kontrola u kojem trenu, gdje pronaći čistačicu kada ju trebaš ili tko na katu posjeduje peglu/fen/sušilo, svakodnevno ćete se dobro i nasmijati. Upravo je to razlog što svaka od tih grupa broji desetak tisuća članova: onih koji su u domovima smješteni, bivših stanara koji se nostalgično ne žele pozdraviti s najljepšim periodom života i onih koji žive u stanovima, ali znaju gdje su najbolji provodi.
Prošloga je vikenda u Facebook grupi doma na Savi osvanula poema o studentskom životu koja je razveselila brojne članove i izvukla ih iz kolokvijske agonije. Autor je Tomislav Šuto, trenutno student zagrebačkog PMF-a, koji je pokazao da i studenti STEM područja znaju s riječima. Doduše, za njegovu su kreativnost odgovorni i, kako sam kaže, imotski korijeni.
Sve je počelo kao naivna odluka ovog studenta da se uputi ranije na spavanje. Mada PMF-ovac malo se preračunao zaboravivši da je srijeda i inspiracija je sama došla.
– Što se tiče samog događaja, to bijaše srijeda 15-og u mjesecu rednog broja tri. Zbog svoje nepromišljenosti i naivnosti sam odlučio ranije poći leć, u nadi da galama neće biti visoko na ljestvici decibeličnog intenziteta. Prevario sam se. Dalje se praktički odigralo kao u pjesmici. Buka. Galama. Podnosim. Ali kad sam čuo lupanje košarkaške lopte na hodniku, e brate mili, ne može tako. Izašao i baš u taj tren je lopta iskliznula ovome iz ruke samo da bi skočila u moju. Sve je bilo civilizirano s osmijehom na licu. Razuman sam ja. I ja sam znao u svoje vrime galamu dizat – otkrio nam je Tomislav.
Ostalo je povijest. Studentsku poemu, kako ju Tomislav naziva, prenosimo u cijelosti, a s obzirom na to da mu ovo nije prva pjesma, možemo se, kao i on, nadati da neće biti ni posljednja te da će savska ekipa još dugo uživati u sličnim sadržajima.
Naš patnik u krevetu se vrti,
Njemu situacija gora od smrti.
Soba tiha, na hodniku buka,
Jednima šou, njemu muka.
Dok ga nervoza umornog pere,
Eno netko na hodniku se dere.
Samo mirno i duboko diši,
Govori on, a glas sve viši.
Netko na hodniku basketa igra,
U krevetu se pale oči tigra.
Skače na hodnik kroz tanka vrata,
Odbjeglu loptu ko luđak hvata.
Mislio iskoristit tijelo, sav nabildan,
Kad ovaj objašnjava da mu je rođendan.
Ništa onda, tu ne postoji dilema,
Samo malo tiše i nema problema.
Mislio gotova stvar i u krevet leže,
Tišina na tren, u hodniku noga bocu žeže.
Prokleta boca i čiji god da su udarci,
Na polje izlazi, pa to su prokleti Zagorci.
Smireno objašnjava zagorcima situaciju,
Al' ne vjeruje da je noć mirna za zagorsku naciju.
Ovi vele da nema problema,
Ovaj već počinje lagano da drijema.
U krevetu razmišlja o sutrašnjem fakultetu,
Opet netko galami i već je u letu.
Na hodniku stoji, očima žmiri,
Nema uvjeravanja, samo ruke širi.
Blago se cimeru teška oka u tami,
Njemu ne smeta beskraj hodničkoj galami.
Nema druge, shvaća da je takva stvar,
Tijelom počinje kolati neki novi žar.
Banu u čajnu, traži alkoholni dug,
Svi razume da on je alkoholni drug.
Blidog lica muči ga nesanica,
Al' to uklanja crna dobrodošlica.
Crno se ispija dok veselje kola,
Neki kažu uzrok srčanoga bola.
I zbog bola odoše njizi' troje,
Ostale briga, samo alkohol doje.
Zabava duboko u noć traje,
Kucanje se čuje, sve najednom staje.
Zaštita ulazi, "prijava" jedan viče,
Ostali tiho ciče jer kraj je te priče.
Izlaze iz čajne ko miševi u broju,
Samo jednog prijava ostavlja u znoju.
Prokleta prijava i čija je prijava gada,
Što mi noć kvari i gura prijavnicu jada.
Sada, znači, trojicu hvata glad,
Na okretište žure, ostavljaju jad.
Naručuju, svoje niti sudbine grabe,
Jedan sretan pileći dobio za džabe.
Al' karma je kurva, njegovu nit povuče,
On se spotakne i pileći na pločnik puče.
U jednu ruku dobro, nije ništa platio,
U drugu prokletstvo, da bi vrijeme vratio.
Dvojica okrenuli na ruglo i smijeh,
Trećega grijeh i nagli neuspjeh.
Kakva je čija sudbina teško je reć,
Samo znam svoju, pojest i leć.
